1 / 44

Prof.dr Vesna Radoman FASPER

Porodica u psi hičkom i komunikativnom razvoju deteta i stručni rad sa porodicom člana sa ometenošću. Prof.dr Vesna Radoman FASPER. Uloga porodice u razvoju ličnosti. Porodica predstavlja presudan faktor u razvoju ličnosti i razvoju mentalnog zdravlja deteta i kasnije odraslog čoveka.

Télécharger la présentation

Prof.dr Vesna Radoman FASPER

An Image/Link below is provided (as is) to download presentation Download Policy: Content on the Website is provided to you AS IS for your information and personal use and may not be sold / licensed / shared on other websites without getting consent from its author. Content is provided to you AS IS for your information and personal use only. Download presentation by click this link. While downloading, if for some reason you are not able to download a presentation, the publisher may have deleted the file from their server. During download, if you can't get a presentation, the file might be deleted by the publisher.

E N D

Presentation Transcript


  1. Porodica u psihičkom i komunikativnom razvoju deteta i stručni rad sa porodicom člana sa ometenošću Prof.dr Vesna Radoman FASPER

  2. Uloga porodice u razvoju ličnosti Porodica predstavlja presudan faktor u razvoju ličnosti i razvoju mentalnog zdravlja deteta i kasnije odraslog čoveka

  3. Istorijat naučnog proučavanja porodice • Frojdova psihoanaliza stavlja u žižu psihičkog i psihoseksualnog razvoja ličnosti- porodicu i izučava dinamiku porodičnih odnosa. • Adler naglašava paradigmatičan status porodice u razvoju svih međuljudskih i društvenih odnosa • Bihejvioristi i teoretičari učenja istražuju oblikovanje ponašanja deteta u porodici putem različitih mehanizama učenja • Sociolozi 30-ih god. 20-og v. započinju proučavanje porodice i njenih odnosa sa društvom, • 50-ih im se pridružuju psihijatri, posebno socijalna psihijatrija (bračno savetovanje)iz koje izrasta PORODIČNA TERAPIJA

  4. Sistemski pristup porodici • Sistemski pristup: porodica kao nadindividualni entitet, sui generis, koja ima svoja pravila, sopstvene strategije koje mogu biti pogrešne i pogubne za pojedinog člana i dovesti do emocionalnih poremećaja i mentalne bolesti deteta ali i narušiti homeostazu porodičnog sistema (Palo-Alto grupa)

  5. Porodični subsistemi - organizacija odnosa unutar sistema • Izvršni subsistem = roditelji • Posebni subsistemi = deca (braća, sestre) • Nevidljive granice = ko šta radi / sa kim radi - postoje oko svakog subsistema (kao i oko cele porodice), zato da bisvaki subsistem razvio svoje zadatke dok je direktno na snazi iu vezi sa drugim; • svaki subsistem u interakciji sa drugimsubsistemima pomaže razvoju celokupne porodice.

  6. Odolevanje porodice izazovima • Porodica može uspešno da se nosi sa teškoćama i krizama i da razvija konstruktivne strategije za njihovo prevazilaženje i rešavanje nastalih problema. • Npr. Hronično bolesno dete ili dete sa ometenošću u razvoju kao izazov porodici sa kojim ona može da nauči da se uspešno nosi i izlazi na kraj .

  7. Razvojnost porodice Porodica ima svoj životni ciklus koji se sastoji od razvojnih faza Razvojne faze mogu se npr. određivati prema uzrastu deteta (porodica bez deteta, porodica sa malim, školskim detetom, adolescentom) Svaka od faza nosi sa sobom posebne događaje koji su razvojno očekivani – npr. rođenje deteta, polazak deteta u školu, udaja-ženidba dece, napuštanje roditeljskog doma, penzionisanje roditelja Porodica je posebno osetljiva na prelasku iz jedne u drugu razvojnu fazu – proces adaptacije, ponašanje i funkiconisanje moraju da se prilagode narednoj fazi

  8. Porodični stres Stanje tenzije koje izrasta iz nekog akutnog ili opaženog zahteva koji se stavlja pred porodicu i traži prilagođavanje Stresori mogu biti: Akcidentni događaji (značajni gubici – smrt, invalidnost, teška bolest...) Razvojno očekivani događaji (pogotovo na prelasku iz jedne u drugu razvojnu fazu)– rođenje deteta, penzionisanje Kumuliranje unutarporodičnih teškoća i napetosti (otprilike 6 meseci)-stres

  9. Rezilijentnost porodice - definicija Sposobnost za prevazilaženje stresnih situacija naziva se rezilijentnost Rezilijentnost se može odnositi kako na pojedinca tako i na porodicu Definiše se kao sposobnost da se izdrže i oporavi od remetećih životnih izazova (stresora), i da se iz njih izađe jači i sa više resursa.

  10. Ključni procesi u rezilijentnosti porodice (Walsh) Sistem uverenja – Rezilijentna porodica je ona koja ima pozitivan odnos prema budućnosti, shvata negativne događaje kao izazov, kao savladive, kao priliku za rast i razvoj Obrasci organizacije – Rezilijentna porodica je ona koja je fleksibilno organizovana, u kojoj postoji snažna povezanost, kao i poštovanje međusobnih razlika i granica, ravnopravnost i partnerski odnos roditeljskog para, i koja poseduje socijalne i ekonomske resursi Komunikacija/rešavanje problema – Rezilijentnosti doprinose jasnoća komunikacije, otvoreno izražavanje emocija, pozitivne interakcije, humor, preuzimanje odgovornosti za svoje postupke, zajedničko rešavanje problema

  11. Gajenje nade – pozitivan odnos prema budućnosti • Veliki broj istraživanja potvrđuje snažne pozitivne psihološke i fiziološke efekte nade u prevladavanju stresa, poboljšanje kvaliteta života uprkos teškoj bolesti i invaliditetu • Nada daje energiju za napore u odgovaranju na životne izazove. • Za razliku od poricanja, kod nade postoji svesnost o realnosti ali i gajenje pozitivnog odnosa prema budućnosti i traženje pozitivnih sadržaja u njoj • Kada je ovo ubeđenje zajedničko za sve članove porodice, ono porodicu čini rezilijentnijom, čini je aktivnim učesnikom procesa adaptacije, optimizira kvalitet života

  12. Psihološki značajni istraživački sadržaji su: • Istraživanje načina na koje porodična grupa funkcioniše i šta u njoj podržava a šta inhibira razvojni potencijal za rast zrele i uravnotežene ličnosti deteta. • Istraživanje istih faktora je potrebno i u porodici sa detetom koje ima hendikep ili hroničnu bolest, a koja ima svoje specifičnosti

  13. Logoped bi trebalo da tokom habilitacije i rehabilitacije deteta Istovremeno radi sa njegovom porodicom pružajući joj psihološku podršku -koristeći psihoterapijske principe koje poznaje -koristeći savetovanje i informisanje roditelja o svim relevantnim činjenicama vezanim za razvoj deteta (ne samo govora) - Edukujući roditelja o različitim oblicima stimulacije deteta(komunikativne igre)

  14. Deci sa komunikativnom i drugim oblicima ometenosti • Nedostaju povećane stimulacije za razvoj jer vrlo često imaju manjak iskustva o svakodnevnim životnim situacijama. • Deci sa ometenošću nedostaju mnogobrojna iskustva koja dete bez ometenosti njihovog uzrasta ima. Ona se manje kreću , manje kontaktiraju i manje komuniciraju, manje izlaze iz kuće.

  15. Porodična stimulacija deteta • Zbog toga mora dodatno i pojačano stimulisati razvoj takvog deteta. • Proces habilitacije i rehabilitacije deteta mora veštački stimulisati niz aktivnosti i podsticati porodicu da to pojačano čini. • Trebalo bi savetovati porodicu da sa sobom vode dete (svuda gde je to moguće); u prodavnicu, u posetu prijatelju, u dečje pozorište, sportske aktivnosti ili posmatranje sportskih događaja, na izlete, upoznavanje prirode, na putovanja. Trebalo bi organizovati susrete sa vršnjacima koji sa i bez ometenosti, ali i druženje sa starijima i mlađima (to je moguće sa članovima šire porodice ali i izvan nje).

  16. Gašdanov eksperiment (Gashdan) • Eksperimentalnu grupu su činila deca istog mentalnog uzrasta MU=4g.(ali različita po kalendarskom). To su bila deca sa sniženim mentalnim sposobnostima i fizički ometena deca. Kontrolna grupa:imala jednak mentalni i kalendarski uzrast od 4g. • Testovni materijal činili su predmeti iz svakodnevnog života grupisani po zajedničkoj situaciji:

  17. Gašdan- nastavak • I grupa- izleti i provod (ZOO,park, bazen, izlet) • II gr. - usluge (prodavnica,frizerski salon, garaža,pijaca • III gr. - domaći poslovi (metle,krpe za praš. posuđe, pokućstvo, nameštaj ) U svakoj grupi predmeta Egr. prepoznavala je manji broj predmeta od Kgr.

  18. Efekti porodičnog uticaja na ranu vokalizaciju i komunikaciju • Nekoliko studija pokazalo da je verbalno i komunikativno obogaćivanje od strane članova porodice značajno uticalo na povećanje vokalizacije i bablinga kod bebe. Pokazalo se da bebe više vokaliziraju kada im majke govore paralelno dok one proizvode glasove i slogove. Interesantno je da se vokalizacija ne povećava kada je obezbeđeno samo prisustvo majke koja ne govori (Waisberg)

  19. Istraživanje Irvin-a • Bebe od 13-30mes. kojima su majke svakodnevno čitale 15-20min.produkovale su mnogo više bablinga nego kontrolna grupa. • Dalja ispitivanja su pokazala da je uz to vrlo bitna i emocionalna pratnja. Casler je izlagao decu impersonalnom, bezličnom ponavljanju nizova brojeva i to nije imalo efekta na razvojno napredovanje beba

  20. Porodična na spram institucionalnoj nezi • Mnoge studije pokazale su negativne razvojne efekte produžene institucionalizacije. Razvoj govora a često i razvoj IQ-a trpi , posebno razvoj verbalne inteligencije. Slični efekti su konstatovani u porodicama gde se malo komunicira sa decom i gde nema verbalne stimulacije.

  21. Osnovni stimulativni uslov unutar porodice • Emocionalna inteligencija roditelja i sposobnost empatije, emocionalno obrazovanje • Brazelton kaže da roditelji moraju da shvate da njihovi postupci mogu da pomognu da se izgrade samouverenost deteta, podstakne njegova radoznalost i omogući zadovoljstvo pri učenju ali i da se upozori na ograničenja.

  22. Suštinski važna činjenica jeste • Emocionalna toplina, ljubav i briga o detetu, EQ • Roditeljska verbalizacija ali jednako i neverbalni postupci prema detetu , a posebno pomoć roditelja detetu da se nosi sa sopstvenim osećanjima • Saosećanje i razumevanje deteta od strane roditelja je ključno • Negativne efekte na kompletan psihički razvoj ima zanemarivanje, odbacivanje ali i preterana briga sa prezaštitničkim odnosom ili pak stroga i kruta disciplina sa hladnim emocionalnim odnosom

  23. Roditeljski stilovi

  24. Prezaštitnički odnos • Često je prisutan kod roditelja sa decom koja imaju neki oblik ometenosti • Ne pruža adekvatne uslove za psihički razvoj deteta, njegovo osamostaljivanje i sazrevanje • Ovaj odnos je najčešće posledica osećanja krivice ili osećanja sažaljenja

  25. Kod deteta sa ometenošću nekad je teško povući granicu između • Šta je objektivno uslovljena briga koju nameće ometenost (prelazak ulice gluvog deteta) a šta prebrižnost i prezaštićivanje (roditelj oblači svoje dete u 7g.). • Izvestan prelazak te granice i blage oscilacije oko nje su relativno normalne ali stručnjak mora da reaguje kada sretne izražene slučajeve prezaštićivanja

  26. Bliže bihejvioralno određenje prebrižnog odnosa • Nedopuštanje detetu da preduzme aktivnosti primerene njegovom uzrastu a da nisu ometene hendikepom kao što je samostalni izlazak van kuće • Prekomerno angažovanje roditelja tamo gde dete može samostalno delovati (roditelj mu sve priprema, organizuje ili radi umesto njega) • Izražavanje nerealnih strahovanja i strepnji od svih mogućih opasnosti koje prete detetru

  27. Prezaštićujući i prebrižan odnos • Sputava dete sa ometenošću u fizičkom i psihičkom sazrevanju (odlaže sazrevanje) i dovode do stvaranja pasivnog odnosa iščekivanja deteta da sve drugi urade umesto njega. • Prebrižnost porodice prema detetu sa ometenošću vodi ka njegovoj infantilizaciji i nezrelosti

  28. Preuveličavanje detetovih moći • Retko se sreće i posledica je nesvesnog mehanizma odbrane roditelja (negacija) , nameće visoke ideale i gaji velike aspiracije koje je detetu vrlo teško dostići. Ovo nekad vodi dotle da roditelj odbacuje potrebu za re(habilitacijim). • Ovakav odnos je za dete izvor velikih frustracija i osećanja manje vrednosti i nesigurnosti u sebe

  29. Visoka ocekivanja od deteta • Retko se sreće kod roditelja dece sa omet. Nameću se visoki ideali i gaje se velike aspiracije koje je detetu najčešće teško dosegnuti. • Ovakav odnos za dete moze biti izvor velikih frustracija , osećanja manje vrednosti i nesigurnosti u sebe ukoliko ne može da ispuni ove zahteve, • Ukoliko pak dete može da ih ispuni on je stimulativan , razvija ambiciju deteta i visoka postignuća

  30. Permisivan odnos • Kada roditelji manje ili više dopuštaju detetu ono što on želi, obično oni su previše popustljivi,previše maze dete i daju mu mnogo više vlasti nego što mu je objektivno potrebno.Detetu je dopušteno da radi ono što želi ne zato što je npr. majka nezainteresovana , nego nije sposobna da se odbrani,zauzme stav i kaže”ne”.

  31. Deca na ovakav odnos reaguju • Promenama raspoloženja i ponašanjem od poverenja do nepoverenja, od zavisnosti do nezavisnosti, od prijateljskog do neprijateljskog i agresivnog reagovanja. Neposlušnost, bunt,česti temper tantrumi, krajnje su zahtevni prema drugim ljudima, dominantni u odnosima sa drugom decom • Ovo je tipična slika”razmaženog deteta”

  32. Autoritaran odnos • Stroga disciplina i beskompromisan stav, bez nežnosti i pokazivanja da je dete prihvaćeno.Oni često pokazuju ili kažu da je dete u potpunosti loše. Često ga kažnjavaju • Dete se oseća odbačeno, loša slika o sebi, dete razvija osećanje očekivanja da će i u budućnosti biti kažnjavano u novim ali i nejasnim situacijama, perzist.anksioznost

  33. Autoritativan odnos • Autoritativan odnos ( roditeljski stil) predstavlja dosledan odnos sa jasno formulisanim očekivanjima od deteta, jasno postavljenim granicama i pravilima uz istovremeno nadziranje. Roditelj u ovakvom odnosu pruža toplinu i podršku. • Ovo je optimalan vaspitni stil kao i poželjan stil odnošenja stručnjaka-rehabilitatora prema detetu

  34. Goleman: tri emocionalno pogrešna roditeljska odnosa(Huven&Gottman) • Potpuno zanemarivanje osećanja deteta • Suviše popustljivosti: primećuju negativna osećanja • Prezriv odnos koji ne poštuje dečje emocije

  35. Bolest ili ometenost člana porodice kao stresor za čitavu porodicu • Nijedan oblik ometenosti ne utiče samo na datu osobu, već ima posledice na sve članove primarne i proširene porodice kao i na porodični sistem u celini. • Ometenost jednog člana porodice zahteva prilagođavanje i restrukturaciju porodičnog sistema kao i razvoj mehanizama za izlaženje na kraj sa problemima (coping) koju donosi ometenost

  36. Rollandov Model zdravlja porodičnih sistema (Family Systems-Illness Model,) Služi kao psihosocijalna mapa za porodice kao i zdravstvene radnike i psihoterapeute,da bolje razumeju iskustvo date porodice sa ometenošću ilihroničnom bolešću svog člana. Na osnovu ovog modela mogu se pretpostaviti i prepoznati problemi i napraviti plan intervencija.

  37. Model zdravlja porodičnih sistema obuhvata tri dimenzije • Psihosocijalne tipove bolesti 2.Vremensku fazu bolesti 3. Porodične sistemske varijable

  38. 1. Psihosocijalni tipovi bolesti i onesposobljenosti • Bolesti se mogupodelitinaosnovupsihosocijalnihzahtevakojepostavljajupredporodicuipojedinca, i to prema: - pojavljivanjubolesti- izbijanjesaakutnimtokomilipostepenimpojavljivanjem - tokubolesti – progresivan, konstantanirecidivirajući - ishodu – smrt, skraćenježivota, izlečivost - stepenuivrstionesposobljenosti (oštećenostkognicije, čula, motorike, snage, promena - stepenu (ne) predvidljivosti

  39. 2. Vremenske faze bolesti • Kocept vremenskih faza bolesti omogućava kliničarima da sagledaju hroničnu bolest ili ometenost kao proces koji ima svoje ključne tačke, tranzicije i zahteve koji se menjaju tokom života.

  40. Vremenske faze bolesti Faza krize – vreme pre postavljanja dijagnoze, početni period nakon postavljanja dijagnoze i početak tretmana Hronična faza – život sa bolešću „iz dana u dan“ Terminalna faza – neminovnost smrti počinje da dominira porodičnim životom

  41. Važnost pristupa u fazi krize U inicijalnom periodu krize (po Rolandovoj klasifikaciji) zdravstveni radnici mogu snažno da utiču na porodični doživljajkompetentnosti u odnosu na bolest i uspešno prevladavanje. Razgovori i saveti u vreme postavljanja dijagnoze mogu dati okvir daljem prevladavanju Obzirom da su članovi porodice ranjivi u ovom periodu, treba biti osetljiv u interakcijama sa njima i biti svestan poruka koje odaju svojim ponašanjem. Npr. ako iz razgovora sa porodicom isključite nekog člana (npr. pacijenta ili dete) to može da bude shvaćeno kao preporučeni način komunikacije o bolesti u samoj porodici.

  42. Šta vi možete da uradite? Vi ćete često biti najistureniji stručnjak koji direktno utiče na osobu sa ometenošću , i u najintenzivnijem je kontaktu sa porodicom Kada se radi o detetu neophodno je da pridobijete roditelje, da oni razviju poverenje u vas Ukoliko to postignete, vi ćete biti u možda jedinstvenoj prilici da utičete na psihosocijalno funkcionisanje porodice i njeno prevladavanje problema vezanih za ometenost , razvoj osećanja porodične kompetentnosti, a ne samo na habilitaciju i rehabilitaciju kao uskostručni deo vašeg posla.

  43. Neke konkretne preporuke za rad sa roditeljima Budite saradnik i podrška roditeljima – ohrabrite ih, osnažite, podržite i edukujte Dajte roditeljima (realnu) nadu Govorite roditeljima u prisustvu deteta. Prema detetu se ponašajte na isti način kao prema bilo kom drugom detetu iskazujući simpatiju prema njemu govorom i ponašanjem. Poželjno je da i otac i majka budu prisutni kada govorite o detetu. Vodite računa da date ulogu i jednom i drugom roditelju, naročito je važno da ne bude zapostavljen otac Gledajte da iskoristite prednosti i snage konkretne porodice Stil u radu sa detetom kao i stil koji treba izgraditi kod roditelja: Umerena strogost – toplina i disciplina

  44. Ne zaboravite Roditelji su vam neophodan saradnik i ključ uspeha u rehabilitaciji i habilitaciji dece.

More Related