7. Intelektualna historija

1. 7. Intelektualna historija

2. 7. Intelektualna historija • intelektualna historija - širok i eluzivan istraživački program, u fokusu istraživanje i historijska analiza svih proizvoda ljudske intelektualne djelatnosti • nužna interdisciplinarna suradnja s lingvistikom, znanošću o književnosti, filozofijom, psihologijom, antropologijom → intelektulna historija doprinosi teorijskom osvješćivanju historijske znanosti u cjelini • otac – utemeljitelj “historije ideja” kao preteče intelektualne historije: američki historičar Arthur Lovejoy koji početkom 1930-ih godina 20. st. pokušava identificirati "jedinične ideje" kao transhistorijske strukture i pratiti njihov razvoj, naglašava psihološke faktore u recepciji i reprodukciji ideja, naglašava važnost polifoničnosti jezika za olakšavanje intelektualnih transfera • A. Lovejoy 1940. godine utemeljio Journal of the History of Ideas

3. 7. Intelektualna historija • historija ideja često reproducira pristup historijske znanosti općenito reprezentirajući trijumfalistički, progresivistički narativ o intelektualnom razvoju, koncentriran na kanonske figure i ideju kumulativnog napretka • historija ideja je poglavito istraživanje na tekstualnom materijalu → problem interpretacija teksta i uspostave odnosa teksta i konteksta • intelektualna historija u otklonu spram historije ideja nastoji ispitati kontekstualnu uvjetovanost intelektualnih fenomena i objasniti kulturne i intelektualne promjene, vodeći računa o ograničenjima spoznajnog horizonta samoga istraživača • dva najvažnija pravca u suvremenoj intelektualnoj historiji: • Begriffsgeschichte (historija koncepata) • History of political languages (historija političkih jezika)

4. Begriffsgeschichte (historija koncepata) • Begriffsgeschichte nastaje kao kritika tradicionalne njemačke Geistesgeschichte i Volksgeschichte koja dominira prije Drugog svjetskog rata • izrasta iz Brunnerove Strukturgeschichte i dobiva kreativne poticaje od Gesellschaftsgeschichte • pod utjecajem njemačke teorije recepcije (Hans Robert Jauss) i hermeneutike (Hans – Georg Gadamer ) → naglasak na hermeneutici i važnosti konceptualnog aparata, horizonata i samorazumijevanja historijskih aktera • primarna zadaća Begriffsgeschichte je sinkronijska analiza jezika, kao i dijakronijska analiza kontinuiteta, promjena i inovacija u političkim i socijalnim vokabularima • analitička jedinica: koncepti - termini ili sintagme koji u sebi sjedinjuju mnoštvo značenjskih i iskustvenih kontekstâ, a do njihovih je značenja moguće doprijeti jedino preko tih kontekstâ koji uključuju djelo kao cjelinu, dominantne političke i socijalne okolnosti, situaciju autora i publike te jezičnu zajednicu unutar koje je tekst nastao • polazišna pretpostavka Begriffsgeschichte je da su najvažniji pojmovi političkog i društvenog jezika na njemačkom govornom području doživjeli važne transformacije između 1750 i1850. godine (Sattelzeit) → ubrzanje značenjskih pomaka koji su ujedno registrirali i utjecali na transformaciju upravnih, socijalnih i ekonomskih struktura

5. 7. Intelektualna historija • istraživanje triju tipova političkih i društvenih koncepata u njihovim upotrebama od antike do danas: a) koncepti u dugotrajnoj uporabi (npr. demokracija) b) koncepti koji nisu u uporabi od Sattelzeita i čije se značenje može samo historijski rekonstruirati (npr. stalež) c) neologizmi iskovani u okviru revolucionarne transfromacije koju su oblikovali ili interpretirali (marksizam) • klasifikacija pojmova: politički, društveni, filozofski, ideološki, historijski, ekonomski pravni, pojmovi iz međunarodne politike

6. 7. Intelektualna historija • istraživačke hipoteze Begriffsgeschichte o promjenama koncepata tijekom Sattelzeita: a) povremenjenje (Verzeitlichung) – historizacija koncepata (npr. napredak), odnosno njihovo umetanje u okvire postojećih filozofskih ili ideoloških sustava, pretpostavka da pojmovi variraju ne samo u svome semantičkom sadržaju, već i sukladno temporalnim pretpostavkama koje su ugrađene u njih b) demokratizacija (Demokratisierung) – demokratizacija pojmova čija je upotreba prije moderne bila specijalizirana i ograničena na elitu c) ideologizacija – mogućnost uklapanja koncepata u ideološke sustave – singularizacija (slobode/ sloboda), apstrahiranje (-izam) d) politizacija – mogućnost upotrebe u političkoj mobilizaciji i borbama

7. 7. Intelektualna historija • ključni metodološki principi Begriffsgeschichte (kritička i historijska metodologija): a) dinamička interakcija između društvenih i pojmovnih promjena koje uvijek pretpostavljaju konflikt i nesuglasje → semantičke borbe za definiranje političkih ili socijalnih pozicija b) jezik je čimbenik i indikator strukturnih promjena → interdisciplinarna metodologija (filologija, historijska semantika, strukturna lingvistika) c) kombinirana dijakronijsko-sinkronijska analiza d) kombinirana semasiološka (istraživanje svih značenja termina ili pojma) i onomasiološka analiza (analiza svih naziva koji u nekom jeziku označavaju isti pojam)

8. 7. Intelektualna historija • rezultat: serija Geschichtliche Grundbegriffe. Historischer Lexicon zur politisch- sozialen Sprache in Deutschland / Temeljni historijski koncepti. Historijski leksikon političko-socijalnog jezika u Njemačkoj (ur. Otto Brunner, Werner Conze, Reinhard Koselleck, 7 svezaka, 1972-1997.) • korpus: teorijske rasprave, novine, časopisi, pamfleti, izvještaji, politički govori, administrativni dokumenti, memoari, korespondencija, dnevnici, enciklopedije, priručnici, tezaurusi • ispitivanje etičkih konotacija koncepata (npr. “buna”, “revolucija”), Gegenbegriffe (protukoncepti)

9. 7. Intelektualna historija • prednosti Begriffsgeschichte: a) ukazivanje na kontinuitete, promjene i inovacije u značenjima socijalnih i političkih koncepata b) koncepti kao nezaobilazan čimbenik i katalizator društvenih promjena c) uvid u povijesni razvoj suvremenog socijalnog i političkog vokabulara • nedostaci Begriffsgeschichte: a) nekoherencija korištenih tipova izvora b) slabo istražena recepcija c) neistražen međusobni odnos koncepata i njihovo umrežavanje u društvenim i političkim jezicima

10. 7. Intelektualna historija Historija političkih jezika (History of political langages) • J. G. A. Pocock i Quentin Skinner, očevi-utemeljitelji "lingvističkog kontekstualizma" koji nastaje kao kritika tradicionalne političke filozofije • Pocock i Skinner odbacuju uvjerenje da samo ideološki, politički i ekonomski faktori mogu determinirati značenje teksta, okreću se proučavanju jezika i jezičnih konvencija u određenom razdoblju • Pocock zadatkom intelektualnog historičara drži ovladavanje retorikom, idiomima i specijaliziranim vokabularima političkih jezika koji su stvarani, šireni i upotrebljavani u političkom diskursu i prepoznavanje elemenata tih jezika u pojedinim tekstovima • dominantne teme Pocockovih istraživanja: jezik "drevne konstitucije", apokaliptičkog pretkazanja, klasičnog republikanizma i političke ekonomije • najvažnije Pocockovo djelo: The Machiavellian Moment: Florentine Political Thought and the Atlantic Republican Tradition (1975) - istraživanje republikanske misli od talijanskih humanista preko Macchiavellija do engleskih i američkih republikanskih teoretičara 17. i 18. stoljeća

11. 7. Intelektualna historija • Skinner se u teorijskom i metodološkom pogledu eksplicitno oslanja na teoriju govornog čina Johna Austina i Johna Searlea, fokusiran na sinkronijsku dimenziju istraživanja političkih jezika → historija političkih jezika pretpostavlja analizu sukcesivnih govornih činova koje izvode pojedinci u jeziku • performativna koncepcija jezika - jezik kao djelovanje → ključno otkrivanje intencija pojedinog teksta pomoću njegova smještanja u lingvistički i ideološki kontekst te proučavanja jezičnih konvencija • pretpostavka da rezultat jezičnog djelovanja može biti očuvanje tradicije, inovacija ili subverzija • najvažnije Skinnerovo djelo: The Foundations of Modern Political Thought (1978) – analiza političkih teorija od kasnog 13. st. do sredine 17. stoljeća

12. 7. Intelektualna historija • sličnosti Begriffsgeschichte i historije političkih jezika: a) kritika tradicionalne intelektualne historije fokusirane na kanonske autore i njihove filozofske sustave b) povezivanje socijalne, političke i intelektualne domene • razlike u pristupu historije političkih jezika od Begriffsgeschichte: a) promjene političkih jezika ne reflektiraju već konstituiraju političku i društvenu zbilju b) pojmovi se ne mogu proučavati izolirano nego u konstelacijama koje tvore sheme ili sustave odnosno teorije c) agensi promjena političkih jezika su pojedinci, a ne inpersonalne strukture