1 / 10

Hrvoje Turković Struktura filmske precepcije, 20 14

Hrvoje Turković Struktura filmske precepcije, 20 14. 1. Uvodno predavanje – “paradoks prepoznavanja” 5. Ožujak 20 14. Zašto psihološki pristup filmu, i zašto perceptivni. Film se izrađuje i ide ga se ‘gledati’ – da bi izazivao i aritkulirao doživljaje filmske publike

chogan
Télécharger la présentation

Hrvoje Turković Struktura filmske precepcije, 20 14

An Image/Link below is provided (as is) to download presentation Download Policy: Content on the Website is provided to you AS IS for your information and personal use and may not be sold / licensed / shared on other websites without getting consent from its author. Content is provided to you AS IS for your information and personal use only. Download presentation by click this link. While downloading, if for some reason you are not able to download a presentation, the publisher may have deleted the file from their server. During download, if you can't get a presentation, the file might be deleted by the publisher.

E N D

Presentation Transcript


  1. Hrvoje TurkovićStruktura filmske precepcije, 2014 1. Uvodno predavanje – “paradoks prepoznavanja” 5. Ožujak 2014.

  2. Zašto psihološki pristup filmu, i zašto perceptivni • Film se izrađuje i ide ga se ‘gledati’ – da bi izazivao i aritkulirao doživljaje filmske publike • Pod ‘doživljajem’ se podrazumijevaju složeni psihološki procesi • Ali, koliko god bili složeni svi se oni temelje na percepciji, tj. na onim psihološkim obradama koje su uvjetovane podacima što ih primamo osjetilima DRUGIM RIJEČIMA: • ‘Filmski’ doživljaji jesu oni koji su uvjetovani onim što percipiramo u filmu, oni koji se temelje na onome što perceptivno ‘izvlačimo’ iz filma. • Odnosno, za tražene doživljaje filmske publike moraju biti priređeni određeni perceptivni uvjeti

  3. Teme predavanja: • “Perceptivni paradoks” – odnos percepcije filmskih prizora i percepcije filma kao jedne od pojava u životnom ambijentu • Iluzije u temelju filma • Perspektivnost i točka promatranja (vanjska i unutarnja točka promatranja) • Pažnja – osobine i ograničenja pažnje • Društveni vidovi percepcije – zajednička pažnja i njezini neurološki temelji; • Psihološki temelji kompozicije kadra i montaže – vizurnost • Emocijski vidovi doživljaja (upravljanja pažnjom) • Psihološki temelji izlaganja (organizacija pamćenja, razumijevanja)

  4. “Paradoks” percepcije filma • Kad uzmemo gledati film i prizore u njemu koje nikada prije nismo vidjeli – svejedno uglavnom pouzdano prepoznajemo što je to što vidimo, i to jednako pouzdano kako to prepoznajemo životne prizore oko nas. • S druge strane, filmska projekcija se opaža kao dio ambijenta (kina, projekcijske dvorane, naše sobe) – kao stvarna, predmetna, pojava među drugim pojavama našeg životnog ambijenta. I, ma koliko bili uživljeni u film, mi ga nikako ne zamijenjujemo za naš stvarni ambijent u kojem ga gledamo. (Ne reagiramo na ono što se u filmu događa kao da se događa u našem životnom ambijentu, pa da u to možemo intervenirati) • Projicirani/emitirani film je “ugnježđen” u stvarnom ambijentu, i tako se opaža. • PRVO PITANJE: Kako je moguće da u umjetno ograničenoj “flekastoj površini” na zidu ili ekranu prepoznajemo svo bogatstvo stvarnog životnog prizora? • DRUGO PITANJE: Koja je uloga “materijalnosti”, “objektnosti” filma?

  5. Odgovori na prvo pitanje: kako je moguće prepoznati prizore u sjenovitom pravokutniku? Prepoznavanje prizora u slikama je stvar učenja i poučavanja: dijetetu se od rane dobi imenuje ono što je prikazano na slikama na isti način kako se te pojave imenuju u životu, pa se tako nauče prepoznavati što je prikazano na slici. • Predočavanje na slici je jednako “konvencionalno” kao i jezično označavanje – ono se mora učiti u određenoj kulturi i ovisno je o specifičnostima kulture.

  6. Dokazi za “konvencionalnost filmskog prikazivanja” • Antropološki nalazi: ljudi iz plemena, koji se nikada nisu suočili s prikazivačkim (figurativnim, mimetičkim) slikama kad su s njima suočeni, uopće ne obraćaju pažnju onome što one prikazuju. • Slikati se mora učiti, onako kako se uči jezik. Postoji tzv. “vizualni jezik” koji se mora učiti kao što se uči “govorni jezik”. • Na tome su posebno ustrajali semiolozi – koji su držali da je “filmski jezik” jednako “konvencionalan”, “arbitraran” kao i govorni jezik.

  7. Neovisne potvrde istovrsnosti perceptivne obrade životnih i slikovnih prizora • Eksperiment Hochberga i Brooks • Odgajali su dijete do 2. godine bez izlaganja prikazivačkim slikama i lutkama. Utvrdili dadijete svejedno bez problema prepoznaje poznate stvari u crtežima. • Ekmanovo i Friessenovo istraživanje • Istraživali su mogu li ljudi različitih kultura (posebno izoliranih kultura kao na Novoj Gvineji) prepoznavati tipične izraze emocija na fotografiranim licima – ustanovili su da mogu, a time da razabiru što je na fotografijama • Istraživanja dječjeg prepoznavanja • Ustanovljeno je da već dojenčad može prepoznavati lica, predmete, zbivanja • A ta se ispitivanja velikim dijelom provode i pomoću slika i videosnimaka • Većina tradicionalnih psiholoških istraživanja percepcije odvija se pomoću slikovnih predložaka (u novije vrijeme i video i kompjutorskih ‘pokretnih slika’) – uz pretpostavku da su reakcije na slikovne materijale indikativne za opće perceptivne procese

  8. Prevladavajuće psihološko stajalište danas. • Danas se većina psihologa slaže da se isti perceptivni procesi koji nam omogućuju prepoznavanje okoline u životu primijenjuju i na slike • Ovu čovjekovu sposobnost da na filmske prizore reagira onako kako reagira na životne prizore Peterlić je – tumačeći Arnheimovo shvaćanje – nazvao “čimbenicima sličnosti”: filmovi pružaju slične podražaje koje pružaju i predmeti i ambijenti u životu, pa ih otuda možemo jednako prepoznavati na filmu kao i u životu. • Prema Paulu Messarisu (Visual Literacy – Image, Mind, and Reality): “Ono što razlikuje slike (uključujući i film) od jezika i od drugih oblika komunikacije jest činjenica da slika nudi mnoge obavijesne indikatore koje ljudi rabe u svojoj percepciji fizičke i društvene stvarnosti. Naša sposobnost da zaključimo što je prikazano u slici temelji se ponajviše na tom svojstvu slika, više nego na upoznatosti s proizvoljnim konvencijama (dok ove igraju glavnu ulogu u interpretaciji jezika i matematike i dr.).”

  9. Preostali problem: • Međutim, iako mi – na osnovi životne sposobnosti prepoznavanja – prepoznajemo i filmske prizore, još uvijek treba objasniti kako to da i nadalje prepoznajemo i uživljavamo se u filmske prizore, iako istodobno opažamo da oni nisu istovjetni životnim prizorima, da su ograničeni na lokalnu, fizičko područje? • Razmatranje odgovora na to bit će predmetom sljedećeg predavanja:

  10. Literatura uz ovo predavanje: • Arnheim, R. (1962). Film i stvarnost. U: Film kao umetnost (str. 13-35). Beograd: Narodna knjiga (usp.) Arnheim, R. (1978). Film i stvarnost. U: D. Stojanović (Ur.), Teorija filma (str. 100-116). Beograd: Nolit. • Bordwell, D, Common Sense + Film Theory = Common-Sense Film Theory? U blogu D. Bordwella - http://www.davidbordwell.net/essays/commonsense.php • Peterlić, A. (2000). Film i opažaj zbilje. U: Osnove teorije filma (str. 15-24). Zagreb: Hrvatska Sveučilišna Naklada. • Turković, H. (1999). Na čemu temeljiti kognitivistički pristup? Hrvatski Filmski Ljetopis, 19/20, 49-58. (https://www.academia.edu/2296836/Na_cemu_temeljiti_kognitivisticki_pristup_What_is_the_basis_for_a_cognitive_approach_to_film)

More Related