1 / 17

Pravo na samoopredeljenje

Pravo na samoopredeljenje. doc. dr Miodrag A. Jovanovi ć. Samoopredeljenje u političkim spisima.

graham
Télécharger la présentation

Pravo na samoopredeljenje

An Image/Link below is provided (as is) to download presentation Download Policy: Content on the Website is provided to you AS IS for your information and personal use and may not be sold / licensed / shared on other websites without getting consent from its author. Content is provided to you AS IS for your information and personal use only. Download presentation by click this link. While downloading, if for some reason you are not able to download a presentation, the publisher may have deleted the file from their server. During download, if you can't get a presentation, the file might be deleted by the publisher.

E N D

Presentation Transcript


  1. Pravo na samoopredeljenje doc. dr Miodrag A.Jovanović

  2. Samoopredeljenje u političkim spisima • Lenjin (Teze o socijalističkoj revoluciji i pravu naroda na samoopredeljenje, 1916) poziva u ime proletarijata na punu slobodu potlačenih naroda da politički opredele sopstvenu budućnost i postanu nezavisni, da bi se docnije ujedinili u veliku, istinski demokratsku i na načelima internacionalizma zasnovanu državu. • američki predsednik Vilson u svojoj čuvenoj poslanici američkom Kongresu (Fourteen Points, 1918) proglašava samoopredeljenje naroda “imperativnim principom delovanja”, na čijim osnovama treba rešiti oslobodilačke težnje naroda na kraju Prvog svetskog rata i izgraditi poratni sistemmeđunarodnih odnosa. • tadašnji američki državni sekretar Robert Lensing izjavio je 1918. godine: “Ova fraza je prosto napunjena dinamitom. Ona će stvoriti očekivanja koja nikada ne mogu biti realizovana. Ona će, strahujem, koštati hiljade života.”

  3. Samoopredeljenje naroda u međunarodnom pravu - istorijski razvitak • Povelja Ujedinjenih nacija u članu 1(2), kao jedan od ciljeva UN, predviđa i “razvijanje među nacijama prijateljskih odnosa zasnovanih na poštovanju načela ravnopravnosti i samoopredeljenja naroda i preduzimanje drugih odgovarajućih mera radi učvršćenja opšteg mira.” • U okviru glave IX, koja se odnosi na Međunarodnu ekonomsku i socijalnu saradnju, član 55 predviđa: “U cilju stvaranja uslova stabilnosti i blagostanja koji su neophodni za miroljubive i prijateljske odnose između nacija, zasnovane na poštovanju načela ravnopravnosti i samoopredeljenja, Ujedinjene nacije rade na unapređenju...” • ovaj princip je izvorno predstavljao pre jedan od “uzvišenih ciljeva Organizacije”, koji nije nametao neposredne dužnosti državama članicama, pa je tretiran pre svega kao “sredstvo za dalji razvitak prijateljskih odnosa među državama.”

  4. Samoopredeljenje i oslobađanje od kolonijalne zavisnosti • Limitiran pristup Povelje biva odlučujuće prevaziđen onoga trenutka kada princip samoopredeljenja postane ključna osnova za potpuno oslobađanje od kolonijalne zavisnosti • Deklaracija o davanju nezavisnosti kolonijalnim zemljama i narodima(1960) u parargrafu 2 predviđa: “Svi narodi imaju pravo na samoopredeljenje; na osnovu tog prava oni slobodno mogu da odrede svoje političko uređenje i slobodno teže ekonomskom, socijalnom i kulturnom razvoju.” • U paragrafu 4 se još garantuje pravo zavisnih naroda da ”mirno i slobodno” ostvare svoju “punu nezavisnost”, a jemči se i poštovanje integriteta njihovih nacionalnih teritorija.

  5. Samoopredeljenje i ljudska prava • Sledeći važan korak u istorijskom oblikovanju pravnog režima samoopredeljenja predstavljanja njegovo definisanje u međunarodnim paktovima o ljudskim pravima iz 1966. godine • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodn pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao najvažniji izvori međunarodnog ugovornog prava u ovoj oblasti, sadrže identičnu odredbu člana 1(1), koja glasi: “Svi narodi imaju pravo na samoopredeljenje. Na osnovu ovog prava oni slobodno određuju svoj politički status i slobodno ostvaruju svoj ekonomski, društveni i kulturni razvoj.” • Tako princip samoopredeljenja izlazi iz sfere dekolonizacije i po prvi put se, doduše ne explicite, dovodi u vezu s potrebom da vlasti države svoj autoritet temelje na demokratski izraženoj volji naroda.

  6. Samoopredeljenje i teritorijalni integritet država • Deklaracija o prijateljskim odnosima(1970), između ostalog, sadrži i čuvenu klauzulu (tzv. saving clause) u kojoj se kaže da se ništa u odeljku o samoopredeljenju “neće smatrati davanjem ovlašćenja ili ohrabrivanjem na preduzimanje bilo kakvog akta kojim bi se rasparčao ili ugrozio, u potpunosti ili delimično, teritorijalni integritet ili političko jedinstvo suverenih i nezavisnih država, koje postupaju u skladu sa načelom jednakih prava i samoopredeljenjem naroda i stoga imaju vladu koja predstavlja čitav narod koji pripada datoj teritoriji, bez razlike po osnovu rase, vere ili boje kože.” • ovaj akt polje delovanja principa samoopredeljenja proširuje i na narode koji su “pod stranom potčinjenošu, dominacijom ili eksploatacijom.” • afirmacija “demokratskog” aspekta samoopredeljenja dodatno biva ojačana, jer se zaštita teritorijalnog integriteta države uslovljava reprezentativnošću vlade u pogledu rasnih i verskih grupa koje nastanjuju državu

  7. Sumiranje pravnog razvitka samoopredeljenja • Prilikom sumiranja, teško je izbeći mešanje pravnih i političkih razmatranja. • Ipak, autori koji su preduzimali dosledno pozitivističko tumačenje međunarodnopravnog režima samoopredeljenja, poput Kasezea, dolaze do zaključka da se ovo pravo pojavljuje kao “čvrsto utemeljeno” u korpusu međunarodnih opštih pravila samo u tri oblasti: • a) kao anti-kolonijalni standard; • b) kao zabrana strane vojne okupacije; i • c) kao standard koji zahteva da rasnim grupama bude omogućen pun pristup vladi.

  8. Spoljašnji i unutrašnji aspekt samoopredeljenja • Da bi se u potpunosti razumeo sadašnji trenutak međunarodnopravnog režima samoopredeljenja, sa mogućim trendovima njegovog daljeg razvitka, kao i da bi se rasvetlila uobičajena dvevnopolitička retorika koja računa sa ovim konceptom, potrebno je razlikovati dva aspekta samoopredeljenja: • Spoljašnji aspekt određuje status naroda u odnosu prema drugom narodu ili državi. • Unutrašnji aspekt treba da uzme u obzir odnos između naroda i “njegove sopstvene” države ili vlade.

  9. Pravo na samoopredeljenje – spoljašnji aspekt • Pravo na spoljašnje samoopredeljenje naroda pod kolonijalnom vlašću je proklamovano pominjanom Deklaracijom o davanju nezavisnosti kolonijalnim zemljama i narodima, kao i aneksom Rezolucije 1541(XV), iz iste, 1960. godine, iz kojih se može zaključiti sledeće: • a) da se pod narodom podrazumeva celokupno stanovništvo kolonijalne teritorije, a ne pojedine etničke ili druge grupe koje nastanjuju te teritorije; • b) da je teritorijalni princip određenja titulara prava institucionalizovan preko uti possidetis načela • c) da se pravo na samoopredeljenje odnosi samo na njegov spoljašnji aspekt; • d) da konačan ishod samoopredeljenja naroda pod kolonijalnom vlašću može biti ili suverena nezavisna država ili asocijacija sa drugom suverenom i nezavisnom državom ili integrisanje u drugu suverenu i nezavisnu državu; • e) da se kod prve, od tri mogućnosti, formalno ne zahteva neposredno izjašnjavanje naroda u prilog tom rešenju, dok su kod druge dve mogućnosti, referendum, odnosno plebiscit izričito predviđeni Rezolucijom 1541(XV); i • f) da je pravo ovih naroda na spoljašnje samoopredelje jednokratno – nakon prve konzumacije tog prava, ono prestaje da postoji. • Nadalje, Deklaracija o prijateljskim odnosima kao titulara prava na spoljašnje samoopredeljenje označava i narode koji se nalaze “pod stranom potčinjenošću, dominacijom i eksploatacijom”

  10. Pravo na samoopredeljenje – spoljašnji aspekt • U međunarodnopravnoj teoriji nema jedinstvenog stava kada je u pitanju tumačenje ranije navedene klauzule - saving clause - Deklaracije o prijateljskim odnosima. • Ima autora koji smatraju da ta odredba, ne isključujući u potpunosti mogućnost narušavanja teritorijalnog integriteta suverenih država, implicite autorizuje i pravo na secesiju pomenutih rasnih ili religijskih grupa koje nisu adekvatno reprezentovane od strane centralne vlasti • “Rasna ili religijska grupa mogu se otcepiti - praktikujući na taj način najradikalniji oblik spoljašnjeg samoopredeljenja - onda kada je jasno da su svi pokušaji da se postigne unutrašnje samoopredeljenje propali ili su osuđeni na propast.” (Kaseze)

  11. Pravo na samoopredeljenje – unutrašnji aspekt • Kada je reč o unutrašnjem aspektu samoopredeljenja, značajnija pomeranja nastaju donošenjem dvaju paktova o ljudskim pravima • Uvidom u predistoriju formulacije člana 1, može se utvrditi da je pravo na samoopredeljenje generalno smatrano pravom naroda da bude slobodan od autoritarnog režima • Ipak, to ne znači da je unutrašnji aspekt samoopredeljenja već u tom trenutku poistovećivan sa pravom naroda da izabere sopstvene upravljače na slobodnim, višestranačkim i demokratskim izborima • Tek nakon nestanka blokovske podele sveta Komitet za ljudska prava UN zauzima odlučniju poziciju u pogledu inherentno demokratskog karaktera unutrašnjeg aspekta samoopredeljenja.

  12. Pravci daljeg razvoja koncepta samoopredeljenja • Demokratski sadržaj unutrašnjeg aspekta prava na samoopredeljenje je potvrđen i Završnim aktom KEBS-a, iz Helsinkija(1975), završnim aktom Konferencije o ljudskoj dimenziji KEBS-a, iz Kopenhagena(1990), kao i Pariskom poveljom za novu Evropu, donetom iste godine. • Intrigantna odredba - saving clause - Deklaracije o prijateljskim odnosima preuzeta je gotovo u potpunosti i u Bečkoj deklaraciji i Akcionom programu, koji su 1993. usvojeni u okviru Svetske konferencije o ljudskim pravima, a nalazi se i u članu 1 Deklaracije povodom pedestogodišnjice UN iz 1995. godine. • Nema više ograničenja u pogledu zahteva za reprezentativnošću vlade, pa se tako sada nalaže da ona mora predstavljati celokupan narod teritorije, bez diskriminacije po bilo kom osnovu (representing the whole people belonging to the territory without distinction of any kind). Umesto ranije izričito pominjanih dvaju grupa - rasnih i religijskih, ovakvom formulacijom otvara se mogućnost za tumačenje da su i druge manjinske grupe - etničke ili jezičke - ovlašćene na unutrašnji oblik samoopredeljenja, a pod određenim uslovima čak i na eksterni vid samoopredeljenja, odnosno secesiju.

  13. Pravo na samoopredeljenje i ‘raspad’ SFRJ • Badinterova Komisija je pošla od teze o “raspadu SFRJ”, izbegavajući svaki pomen pravnog režima secesije, jer su implikacije ovih dvaju situacija u međunarodnom pravu znatno drugačije i jer je bilo izvesno da po međunarodnom pravu bivše jugoslovenske republike nisu raspolagale pravom na secesiju. • Tako je Komisija efektivno otklonila primenu unutrašnjeg prava na samoopredeljenje, po kojem bi titular pomenutog prava bio celokupan narod bivše SFRJ. • Umesto toga, izlazeći u susret zahtevima za nezavisnošću određenih republika, Komisija je pojam naroda poistovetila sa celokupnim stanovništvom federalne jedinice. • To je učinila tako što je plebiscite u pojedinim republikama tretirala kao manifestaciju relevantnog političkog samoopredeljivanja, pri tom izričito naglašavajući da, “kakve god da su okolnosti, pravo na samoopredeljenje ne sme uključivati promene postojećih granica u trenutku sticanja nezavisnosti (uti possidetis juris), osim ako se zainteresovane države nisu drugačije dogovorile.”

  14. Pravo na samoopredeljenje - dileme i trendovi • Ko se smatra titularom prava? (“narod ne može odlučiti dok neko ne odluči ko se smatra narodom.” – A. Dženings) • U kontekstu dekolonizacije, “self” je bilo izjednačeno sa demosom teritorije nastajuće države, čije su granice utvrđene primenom uti possidetis načela. • Kada je reč o unutrašnjem aspektu prava na samoopredeljenje, koje je ustanovljeno paktovima o ljudskim pravima, relevantna teritorija je teritorija države, pa se i titularom pomenutog prava smatra celokupno stanovništvo date države. • Najzad, odredbe Deklaracije o prijateljskim odnosima po prvi put otvaraju prostor za tumačenje da se kao subjekt pomenutog prava javljaju i rasne i verske manjinske grupe. • Sve je rašireniji stav međunarodnopravne teorije da pravom na samoopredeljenje treba da raspolaže i manjina “koja je istorijski ovlašćena da se kvalifikuje za status naroda” (F. Kapotorti)

  15. Pravo na samoopredeljenje - dileme i trendovi • “Nastajući trendovi” u međunarodnopravnom režimu samoopredeljenja (Kaseze) - prevazilaženje dosadašnjeg međunarodnopravnog jaza između koncepata samoopredeljenja i zaštite manjina: • Najpre je neophodno odbaciti ono tumačenje prava na samoopredeljenje koje ga svodi na sredstvo za ostvarivanje nezavisne državnosti. • Akcenat mora biti stavljen na unutrašnji aspekt prava na samoopredeljenje, pa prvenstveno treba zadovoljiti demokratski zahtev unutrašnjeg samoopredeljenja celokupnog stanovništva jedne države. • U sledećem koraku, samoopredeljenje treba tretirati kao “princip koji ovlašćuje priznanje grupnih prava i regionalne autonomije.” U tom kontekstu, vrednost samoopredeljenja se ogleda u zaštiti kolektivnih prava manjina, ono postaje “osnova za razvitak alternativnih ustavnih okvira, gde se onima koji poseduju pravo na samoopredeljenje dodeljuje autonomija u značajnoj meri.” • Secesija, kao oblik spoljašnjeg samoopredeljenja, biće legitimna samo u izuzetnim slučajevima, “u kojima faktički uslovi pokazuju da je unutrašnje samoopredeljenje neizvodljivo.”

  16. Umesto zaključka • “Možda nijedna postojeća norma međunarodnog prava nije bila tako zdušno promovisana ili široko prihvaćena kao pravo svih naroda na samoopredeljenje. Pa ipak, značenje i sadržina tog prava ostali su onoliko nejasni i neprecizni koliko i onda kada su u Versaju artikulisani od strane predsednika Vudroa Vilsona i ostalih.” (H. Hanum)

  17. Preporuke za čitanje • Cassese, Antonio,Self-determination of Peoples: A Legal Reappraisal, Cambridge University Press, Cambridge, 1995. • Hannum, Hurst, Autonomy, Sovereignty, and Self-Determination – The Accommodation of Conflicting Rights, University of Pennsylvania Press, Philadelphia, 1990. • Musgrave, Thomas D., Self-Determination and National Minorities, Oxford University Press, Oxford, 1997. • Radan, Peter,The Break-up of Yugoslavia and International Law, Routledge, London and New York, 2002. • Tomuschat,Christian (ed.), Modern Law of Self-Determination, Martinus Nijhoff Publishers, Dordrecht, 1993.

More Related