1 / 29

NOVOVJEKOVNA FILOZOFIJA 17. st.

NOVOVJEKOVNA FILOZOFIJA 17. st. Racionalizam: Možemo se osloniti samo na razum: ? Rene Descartes, Baruh Spinoza, Leibniz Empirizam: Možemo se osloniti samo na iskustvo: ? John Locke, Berkeley, David Hume. Temeljne postavke racionalizma i empirizma. Ratio – razum – um

judson
Télécharger la présentation

NOVOVJEKOVNA FILOZOFIJA 17. st.

An Image/Link below is provided (as is) to download presentation Download Policy: Content on the Website is provided to you AS IS for your information and personal use and may not be sold / licensed / shared on other websites without getting consent from its author. Content is provided to you AS IS for your information and personal use only. Download presentation by click this link. While downloading, if for some reason you are not able to download a presentation, the publisher may have deleted the file from their server. During download, if you can't get a presentation, the file might be deleted by the publisher.

E N D

Presentation Transcript


  1. NOVOVJEKOVNA FILOZOFIJA 17. st. Racionalizam: Možemo se osloniti samo na razum: ? Rene Descartes, Baruh Spinoza, Leibniz Empirizam: Možemo se osloniti samo na iskustvo: ? John Locke, Berkeley, David Hume

  2. Temeljne postavke racionalizma i empirizma • Ratio – razum – um Racionalizam znači da je razum izvor znanja, tj. da su čovjeku prirođene određene ideje koje postoje u njegovoj svijesti i prethode svakom iskustvu – empiriji. • Racionalističko razmišljanje karakteristično je za filozofiju 17. st. kao nasljeđe srednjeg vijeka. Racionalisti su bili i Platon i Sokrat a novovjekovni Rene Descartes, Baruh Spinoza, Leibniz. Suprotan stav je empirizam koji drži da u našoj svijesti nema nikakvog sadržaja. Sadržaj dolazi tek po iskustvu. Sve znanje o svijetu dolazi preko osjetila. (Nema ničega u razumu što prije toga nije bilo u osjetilima – Aristotel.) • Svaku ideju koja se ne može povezati s iskustvom (npr. Bog, vječnost, supstancija) empirizam smatra lažnom – plod mašte. • Empirist bio je i Aristotel a u 17. st. engleski filozofi: John Locke, Berkeley, i David Hume.

  3. RacionalizamRENE DESCARTES Novovjekovna filozofija započela s Rene Descartesom (1596.), koji je tvrdio da treba razmišljati vlastitom glavom umjesto da se samo prihvaća naučeno. Moguće je doći do spoznaja koje su za život veoma korisne, a umjesto spekulativne filozofije, koja se uči u školama, može se naći praktična, kojom bismo točno upoznali snagu i djelovanje vatre, vode, zraka, zvijezda, nebeskog svoda i svih drugih tijela koja nas okružuju. • U katoličkoj školi, uz matematiku i skolastičku filozofiju uči grčki i latinski. U školi sam došao do zaključka da je matematika jedini predmet dostojan poštovanja. • Bio je boležljiv pa je dobio je dopuštenje da leži u krevetu do jedanaest sati, što je običavao činiti i kad je odrastao. • Umijeće mačevanja, (izgubljeno djelo) opravdava glas o izvrsnom mačevaocu (vrijeme mušketira). • Descartesovo prvo objavljeno djelo bila je mala rasprava o glazbi. Glazbu sam volio kako zbog ugodnih zvukova, tako i zbog matematičkih struktura. • Studira pravo ali se njime nikada neće baviti.

  4. “Spoznaja” i spoznaja • "Spoznaja" je u Descartesovo doba bila čudna mješavina činjenica i maštarija, mita i okultnog, vjerske dogme i fantastičnih nagađanja. • Renesansna "znanost" još je uključivala astrologiju i alkemiju i bila opsjednuta obrascima i sličnostima. • Paracelsus (1493-1541), švicarski liječnik koji je došao do originalnih i važnih otkrića za liječničku praksu, još se služio okultnim analogijama:Obratimo pozornost na korijen celera - nije li on nalik na muške genitalije?Magija je prema tome otkrila i objavila da on može potaknuti strast u muškarca. Godine 1629. Descartes je radio na knjizi o prirodnim pojavama (O svijetu) koja je sadržavala tezu da bi univerzum doista mogao imati Sunce u središtu. • Ali 1633. kad je čuo je da je Galilej u kućnom pritvoru zbog iste ideje, mudro je odgodio objavljivanje svog djela. Slučaj me toliko iznenadio da sam umalo odlučio spaliti sve svoje papire, ili ih barem držati u tajnosti...

  5. Kako do pouzdane spoznaje u znanostima? Rasprava o metodi pravilnog korištenja razuma i iznalaženja istine u znanostima (uvodni naslov djela Rasprava o metodi) Moja se metoda sastoji u izvjesnim i laganim pravilima, kojima kad se bilo tko ispravno služi, neće ništa nikad lažno uzeti kao istinito te će, ne trošeći izlišno ništa od duhovnog poriva već postupno uvijek uvećavajući, znanost, dospjeti do istinite spoznaje svega onoga za što će biti sposoban... Čovjek je sposoban spoznati istinu, ali osnovno je pitanje postupka istraživanja da se osigura uspjeh spoznaje: a) Načelo da ništa ne prihvatimo kao istinito osim onoga što spoznajemo jasnoirazgovijetno b) Drugo je načelo analitičko: teškoću treba raščlaniti na jednostavne dijelove. c) Načelo sintezereda i postupnosti: od jednostavnoga k složenom. d) Načelo provjeravanja potpunosti postupka. • Cilj je dospjeti do "jednostavnih naravi“ koje se moraju moći uvidjeti neposredno evidentno (intuicija). • Iz takve spoznaje trebaju se deducirati, tj. izvesti izvedive tvrdnje.

  6. Kako do pouzdane spoznaje u filozofiji?cogito, ergo sum - mislim, dakle jesam U skladu sa svojom metodom za područja znanosti, Descartes traži i za filozofijupočetnu točku u koju se više ne može sumnjati. Polazeći od nje, želi nužnim zaključcima dospjeti do složenijih ali neoborivih istina. • odlučio je u sve posumnjati (u matematičke dokaze, u postojanje svijeta, stvari, Boga, vlastitog tijela), ali je upravo tada uvidio da dok sumnja, dok misli da je sve krivo, nužno je da jest dok misli. • Istina: mislim, dakle jesamtako je pouzdana da se u nju ne može sumnjati. To je prva i najsigurnija od svih spoznaja; njena je izvjesnost neposredna, intuitivna. Neposredna jasnoća ovoga uvida dovodi do općeg pravila,da su stvari koje shvaćaju jasno i razgovijetno - potpuno istinite. • Cogitoznači u Descartesa samosvijest. Novovjeka filozofija polazi tako od prve istine: sigurnošću individualne samosvijesti, izvjesnosti subjekta, a nesigurnošću objekta. Čini se da je time predodređen put k subjektivizmu.

  7. intuitivni uvid Dedukcijaje u Descartesa postupak izvođenja istina iz prvih intuitivnih, očevidnih istina. • čistim je mišljenjem moguće deduktivno, neovisno o iskustvu, spoznati zbilju. • Takva spoznaja je apriorna spoznaja a temelji se na urođenim idejama Ontološki dokaz za Božju opstojnost (u Descartesovoj verziji): • Postoji Bog. • Ako sumnjam, znači da nisam savršen, jer je spoznaja savršenija od sumnje. • Ideju bića savršenijeg od moga moglo je u mene usaditi jedino to savršenije biće. To je Bog. • Bog je jamacistinitosti. • Istinito je, doduše, samo ono što spoznajem jasno i razgovijetno, ali Bog svojim savršenstvom jamči da se ne varamo u onome što spoznajemo jasno i razgovijetno, inače bismo s pravom mogli reći da je Bog varalica!

  8. Descartesovi strojevi • Biljke i životinje su strojevi koji automatski rade, nemaju vegetativnu ili animalnu dušu (kako je mislio Aristotel). • I čovječje tijelo radi kao stroj, međutim u tijelo je Bog stavio dušu, te duša s tijelom čini jedno biće. • To sjedinjenje duše i tijela nije supstancijalno, ali je veoma usko sjedinjeno i to u hipofizi. Dualizam Descartes razlikuje dvije supstancije: duh (misleća stvar) i tijelo (protežna stvar). • Materiju shvaća kao protežnost, prostornost, djeljivost, pokret. Njome vladaju pravila mehanike, »koja su ista kao i pravila prirode« • Jedino čovjek ima dušu. Problem odnosa duše i tijela tumači na neobičan način tvrdnjom da u hipofizi »životni duhovi« djeluju na tijelo. Tako samo prividno rješava problem. Tvrdi da je to “konstrukcija dobroga Boga” i zato taj sistem radi.

  9. Osvrt Descartes je snažno utjecao na filozofiju i svu misao 17. stoljeća. U znanosti: • On je dao značaj matematskoj znanstvenoj kulturi koja svoj izraz ima i u prosvjetiteljstvu 18. stoljeća. • Osnivač je analitičke geometrije. • Velike zasluge ima za optiku (otkrio je zakon loma svjetlosti), • mehaniku (uveo je pojam veličine gibanja i načelo održanja sveukupne količine gibanja), • refleksologiju i psihologiju. U filozofiji: Odnos tjelesne i duhovne (protežne i misleće) supstancije nije uspio riješiti. U tome leži temeljna slabost njegova dualizma - uostalom, kao i svakog dualizma uopće. U toj teškoći i potrebi njena prevladavanja polazni je motiv Spinozina monizma. Uz dvije nezavisne nesvodljive supstancije - Bog mu je apsolutna supstancija. Eto nove teškoće! Uza svu radikalnost svoje metodičke sumnje i inzistiranje na jasnoći i razgovijetnosti, pravi velik ustupak tradiciji postavkom o Bogu kao jamcu istinitosti onoga što spoznajemo jasno i razgovijetno.

  10. Baruh de Spinoza Židov je. Živi i djeluje u Nizozemskoj. Bavi se problemima etike i morala kroz koje izlaže cijeli filozofski sustav. Zbog svog nauka dolazi u sukob sa židovskom općinom koja ga konačno ekskomunicira iz svoje općine što je značilo i iz zajednice. Glavno mu je djelo Etika, podijeljena u 5 odjeljaka: O Bogu, O naravi i podrijetlu duha, O afektima, O ljudskom ropstvu i O moći razuma ili o ljudskoj slobodi, iz čega se vidi da nije riječ samo o etici nego o cjelokupnoj filozofiji. Etika je pisana geometrijskom metodom, tj. na način kako se piše znanstveno djelo s ciljem da se postigne nedvosmislena matematička jasnoća: svaki se odjeljak sastoji od definicija, aksioma, postavki s dokazima, zaključaka, pomoćnih rečenica, primjedbi i postulata… • Na taj način želi pokazati da se i u filozofiji, kao u matematici, sve tvrdnje mogu deducirati iz najviših principa. • Njegova etika se ne bavi pitanjem o cilju čovjeka niti čovjeka stavlja u središte proučavanja, jer pitanje cilja obično završava stavom da sve u prirodi služi čovjeku što, drži Baruh, samo doprinosi ljudskoj mahnitosti.

  11. Bog je jedina supstancija - panteizam Monizam, panteizam • Spinoza tvrdi da može postojati samo jedna supstancija. A to je Bog. Sve što jest, jest u Bogu, i ništa bez Boga ne može biti niti se pojmiti. Bog i svijet su jedno. Takav stav je monizam a ako se to primijeni na Boga – panteizam tj. sve je Bog. • Sve je jedna Supstancija i ono materijalno (protežno) i ono duhovno. To zajedno jest Bog ili jednostavno Priroda. (Otklanja dualizam R. Descartesa od duhovnoj i protežnoj supstanciji.) • Bog nije izvan svijeta, ali nije ni u svijetu - on jest svijet. Fizički svemir njegovo je tijelo a duhovno poimanje Boga bilo bi jednostavno samo drukčiji način spoznavanja istog bića. • I mi sami, iako smo konačna bića, imamo isti dvostruki karakter u sebi: mi smo fizička tijela ali smo istodobno i duše. To nisu dva različita čovjeka, to je jedna te ista osoba: tijelo je duša u svom vidljivom obliku. • To je privlačna vizija i mnogi daroviti ljudi nakon Spinoze (romantičari), nisu odoljeli njenim čarima. Njegova deifikacija (pobožansvenjenje) prirode imala je golemu privlačnost za romantičarski pokret tijekom 18. i 19. stoljeća, čiji su ga intelektualci proglasili jednim od svojih svetaca zaštitnika. Ljudska sloboda - Ljudi se varaju ako misle da su slobodni • Spinoza čovjekovo djelovanje smatra determiniranim. Percepcija sebe kao slobodnih ljudi je iluzija utemeljena na činjenici da veći dio vremena nismo svjesni stvarnih uzroka svoga djelovanja. Tek nas postizanje svjesnosti o tome razmišljanjem (govorenjem pred psihijatrom) može osloboditi, ne u doslovnom smislu, već da spoznamo stvari kakve doista jesu. • On je prvi u Europi predstavio ovu ideju koju je kasnije razradio i primijenio Freud. • Spinoza je svojim učenjem djelovao na kasnije filozofe: Leibniza, Fichtea, Schellinga, Hegela… a kasnije i na Goethea.

  12. Gottfried Wilhelm Leibniz(1646.-1716.) Leibniz je bio univerzalni genij, možda posljednji čovjek koji je posjedovao sve znanje svoga vremena. • Leibniz je u suvremenu filozofiju uveo ideju o mogućem postojanju alternativnih svjetova. • Vjerovao je kako Bog može stvoriti bilo kakav svijet, naravno ako je moguć, no kako je on savršeno biće, stvorio je najbolji svijet. Svijet u kojem je moguća slobodna volja, te kao posljedica toga mogućnost činjenja lošega i zla, bolji je od svijeta u kojem slobodna volja ne postoji. To je bilo Leibnizovo objašnjenje zašto je Bog, koji je savršen, stvorio svijet u kojem ima toliko zla. • Druga ideja koju je Leibniz uveo u filozofiju bilo je načelo dovoljnog razloga. Za sve što postoji mora postojati razlog zašto postoji. Ako je istina analitička, može se dokazati bez pozivanja na vanjsku stvarnost, bilo logičnim ili matematičkim dokazom, (može se dokazati umom). • Ako je istina sintetička i uključuje činjenično stanje stvari, onda su dovoljan razlog oni fizički slučajevi koji imaju nužne posljedice na to određeno stanje stvari. Kako bismo dali prikladno objašnjenje bilo čega, trebamo samo navesti dovoljan razlog za to. • Dakle, u određenom slučaju moramo prvo utvrditi o kojoj je od različitih vrsta istine riječ, te onda potražiti prikladnu vrstu dovoljnog razloga za tu vrstu istine. Ta formulacija ponudila je načelo metode koju znanstvenici koriste sve od Leibnizova doba.

  13. problem supstancije - monade Leibniz ima osebujan pojam supstancije, kojim se on suprotstavlja mehanicizmu (Descartesa) i monizmu (Spinoze). • Svijet se sastoji od mnoštva duhovnih atoma, monada, (grč. monas, - jedinica) neprotežnih, jednostavnih, cjelovitih individualnih supstancija, koje su čista aktivnost, samodjelatnost. Ideju za njegovu monadologiju, svojevrsnu atomistiku - vjerojatno su mu pružila otkrića postignuta uz pomoć mikroskopa. Prethodni mislioci materiju smatraju inertnom, a kretanje se događalo kad bi nešto tu inertnu materiju udarilo, Leibniz je vidio pokret - ili bilo kakvu aktivnost, ili sklonost aktivnosti - inherentnim samoj naravi materije. Bio je uvjeren da elementi od kojih se materija sastoji sami po sebi nisu materijalni, već da je riječ o nematerijalnim centrima aktivnosti. Danas znamo da se sva materija može svesti na energiju pa je Leibnizova ideja bila dalekovidna. No u 17. stoljeću jedine riječi koje su ljudi imali kad su razgovarali o nematerijalnim centrima aktivnosti bile su: svijest, um, duh, duša…, pomoću kojih ih Leibniz pokušava izraziti. Vidio je u materiji točke sklonosti prema aktivnosti koje su po njoj raširene kao točke svijesti u prostoru. To je nazivao monadama i vjerovao je kako je sve sastavljeno od njih. Sve je monade smatrao točkama koje same ne zauzimaju prostor.

  14. prestabilirana harmonija Leibniz je otklonio protežnost kao bit stvari i u prvi plan određenja supstancije postavio zbivanje, silu, aktivnost, neprekidnu promjenu i vrijeme kao dimenziju te biti. Razlikuje različite stupnjevemonada: na najnižoj razini su tjelesne pa sve do onih duševnih od kojih se sastoje ljudski umovi: • Monade se međusobno razlikuju prema intenzitetu, pa tako imamo one koje stvaraju anorgansku materiju - tjelesne monade koje su kvantitativno određene, duhovne su, ali bez svijesti. One sačinjavaju atome i elemente tjelesnog svijeta. • Postoje i duševne monade. Duhovna monada je duhovna ljudska duša. Ona posjeduje intelektualnu spoznaju koja se ne postiže samo iz iskustva, nego se zasniva na čistom uvidu uma. Duša u sebi nosi "urođene ideje" koje sama mora razvijati. Ta duhovna duša posjeduje i slobodu, ali je čovjek tako podešen da bira uvijek "veće dobro". Svaka monada je svoj vlastiti svijet. Među monadama nema interakcije — primjerice, mi ljudi nemamo uvid u tuđu svijest, mi smo, kako nas je Leibniz nazvao, "bez prozora". Pa kako onda možemo zajedno funkcionirati)? U samom činu stvaranja svijeta Bog je predodredio, predvidio i uskladio svaki čin svake monade, tako da se oni odvijaju kao da postoji uzajaman utjecaj jedne na drugu. To je prestabilirana harmonija.

  15. Pitanja • Temeljne postavke racionalizma? • Rene Descartes: Kako do pouzdane spoznaje u znanosti? • Rene Descartes: Kako do pouzdane spoznaje u filozofiji? • Rene Descartes: Kako otkloniti skepticizam? • Rene Descartes: Dualizam i kako po Descartesu duhovno utječe na tjelesno? • Pregledno izdvoji definicije i bitna određenja supstancije u Descartesa, Spinoze i Leibniza. • Mehanicizam i teleologija u Descartesa, Spinoze i Leibniza? • U čemu su teškoće i slabosti Descartesove filozofske koncepcije, u čemu Spinozine koncepcije, a u čemu Leibnizove?

  16. EMPIRIZAMkvantitativna metoda – početak empirizma Osnovni stav empirizma je da u našoj svijesti nema nikakvog sadržaja. Sadržaj dolazi tek po iskustvu. Sve znanje o svijetu dolazi preko osjetila. Svaku ideju koja se ne može povezati s iskustvom (npr. Bog, vječnost, supstancija) empirizam smatra lažnom – plodom mašte. No, budućnost će pokazati da ova isključivost racionalizma i empirizma ne stoji: Um i iskustvo (racionalizam i empirizam) zajedno, jedini su temelji sigurne spoznaje.

  17. Francis Bacon Jedan od osnivača moderne znanosti i moderne filozofije. Suvremenik je W. Shakespearea i kraljice Elizabete. Prema njegovim načelima osnovano je 1662. u Engleskoj »Učeno društvo« (Slobodni zidari). U djelu Novi organon znanosti izlaže osnovne principe svoje filozofije: princip eksperimenta je najviši princip svakog znanstvenog istraživanja metoda spoznaje – indukcija (odbacuje dedukciju) cilj je znanosti ovladavanje prirodomu korist društva. Znanje je moć. BACON vidi svoju zadaću u sistematskom utemeljenju i prikazu svih znanosti. Znanosti dijeli prema osnovnim ljudskim sposobnostima: pamćenje (memoria) - povijest, mašta (phantasia) - poezija, razum (ratio) - filozofija.

  18. Treba se osloboditi od idola – obmana (predrasuda) Da bi dospio do istinskog uvida u narav stvari, čovjek se najprije mora osloboditi svih predrasuda koje škode objektivnoj spoznaji. Te predrasude Bacon naziva idolima(obmanama). Razlikuje 4 vrste obmana (idola): Idola tribus: obmane plemena. Nastaju iz naravi ljudske vrste, jer razum i naši osjeti zbilju zahvaćaju samo po mjeri čovjeka i pritom griješe. Razum je neravno zrcalo što naginje miješanju svoje vlastite naravi s naravi stvari i time je izopačuje. Idola specus: obmane spilje. One nastaju zbog toga što čovjek sudi prema sebi, pa misli da ono kako on nešto doživljava da tako to doživljavaju i drugi, a zaboravlja da je svaki čovjek zasebna "pećina". Idola fori: obmane trga - pogrešno razumijevanje riječi. One nastaju na ulicama, trgovima gdje se razmjenjuju riječi, a one mogu značiti različita značenja što može dovesti do pogreške, nesporazuma. Idola theatri: obmane teatra - nastaju iz poštovanja autoriteta. Bacon je smatrao da su ove predrasude najopasnije jer nastaju iz poštovanja autoriteta. Čovjek poštujući neki autoritet prihvaća sve što taj autoritet misli i radi, pa tako i njegove greške. To je kao u kazalištu (teatru) kada autoritet glumaca stvori atmosferu, za koju publika misli da je stvarna, a u stvari ona je umjetna.

  19. Metoda spoznaje: indukcija Ispravna metoda kojom bi se došlo do prave spoznaje i dokinulo obmane jest indukcija. Indukcija jepostupak koji počinje sakupljanjem i uspoređivanjem opažanja da bi se onda postupnim poopćavanjem shvatilo opće forme prirode. Pri tomu indukcija ne polazi od slučajnih iskustava, nego radi planski sa sređenim opažanjima (tablicama) i usmjerenim eksperimentima. Osvrt No, ni Bacon nije izbjegao vlastitom idolu špilje: Bacon je sve nade usmjerio prema indukciji kao jedinoj valjanoj metodi, a odrekao svaku vrijednost dedukciji. Nije pritom uviđao da su indukcija i dedukcija inverzni i korelativni postupci, koji ne samo što teorijski opravdavaju jedan drugoga, nego se u praksi znanstvenoga istraživanja i svakodnevnoga mišljenja isprepleću i nadopunjuju. svatko (pa i Bacon) ima svoju špilju! (obmanu)

  20. John Locke (1632.) osnivač SPOZNAJNE TEORIJE kao sustavne filozofske discipline. Kao empirist rješava dva problema: 1. Odakle ljudi dobivaju svoje misli i ideje? 2. Možemo li vjerovati u ono što nam osjetila govore? Ad 1. Naša je svijest u početku “tabula rasa” – prazna ploča koja se “puni” preko osjetila. Svijest te vanjske dojmove prerađuje mišljenjem, zaključivanjem, vjerovanjem, sumnjanjem… tako nastaju refleksivne ideje – pojmovi. Ad 2. osjetila prikazuju točno primarne osjetilne kvalitete (protežnost, težina, oblik, pokretljivost, broj), no sekundarne kvalitete (boja, miris, okus, zvuk…) naša osjetila samo opisuju kako utječu na nas. Zato je jednima nešto slatko, drugima gorko, jednima lijepo drugima ružno… Dakle: Neka svojstva protežne zbilje čovjek je u stanju spoznati razumom (tu se slaže s racionalizmom Descartesa). Također je držao da svi ljudi imaju određene etičke smjernice – prirodni zakon. Također i da je čovjeku usađeno da Bog postoji - a to su ustupci racionalizmu. Opseg je naše spoznaje ograničen ali ipak dovoljan da pomoću nje uredimo svoj život.

  21. George Berkeley (1685.) Berkeley je Irac, teolog, svećenik, biskup ali i filozof. Protivnik je nadirućeg materijalizma. Najdosljedniji je empirist a ipak poriče postojanje materije, odnosno tjelesne supstancije. Opažamo jedino ono što postoji ali ne opažamo materiju, tvar, supstanciju. Ne možemo znati čine li našu zbilju zvučni valovi ili papir i pismo. Jedino možemo znati da postojimo u duhu. Materija je zvuk praznog imena. To je gledište nominalizam Skup povezanih osjeta čini određenu stvar. Stvari su samo kompleksi osjeta i postoje samo ako su opažene. Biti zapravo znači biti opažen. Postoji samo duh koji opaža i kompleksi ideja koje on doživljava – nema materije, sve stvari postoje samo u duhu. Solipsizam Postoji samo Ja sa svojim doživljajima i ništa više. Osvrt: Neosporno je da je naša spoznaja materijalnih predmeta nemoguća bez osjeta, ali je pogrešno zaključiti da onda ne postoje i sami materijalni predmeti, odnosno da su materijalni predmeti samo skupovi osjeta koji postoje u našem duhu.

  22. DAVID HUME1711. do 1776. Podsjećanje: Empirizam (grč. empeiría, iskustvo) je gnoseološki (teorija o spoznaji) pravac, koji zastupa stav da je iskustvoosnovni izvor spoznaje i da joj ono određuje domet, mogućnosti i granice. Nihil est in intellectu quod non fuerit in sensu odnosno, da je svaka razumska spoznaja uvjetovana osjetilnom, da je razum u većoj ili manjoj mjeri ograničen samo na asocijativno kombiniranje iskustvene građe. Humeu je glavno djelo Istraživanje o ljudskom razumu. Njegova se filozofija po svojoj radikalnosti pamti kao najvažnije empirističko mišljenje. On je potaknuo (probudio) istraživanje Imanuela Kanta. Kao empirist mislio je da mu je zadaća urediti sve nejasne pojmove i misaona ustrojstva izmišljena još u srednjem vijeku ili prije. Moramo pročistiti sve naše misli i predodžbe. Tako moramo pospremiti i naše knjižnice. Hume je rekao: Uzmite bilo koju knjigu u ruke i upitajmo se: Sadrži li kakvo apstraktno zaključivanje o veličinama ili broju? Ne. Sadrži li kakvo zaključivanje osnovano na iskustvu o činjenicama i postojanju? Ne. Bacite je onda u vatru, jer ona ne može sadržavati ništa osim obmane i plodova mašte. Hume se želi vratiti neposrednom opažanju svijeta. Nikakva nas filozofija neće dovesti iza kulisa svakidašnjeg iskustva, niti nam dati pravila ponašanja različita od onih do kojih dolazimo razmišljajući o svakodnevnom životu.

  23. dojmovi i ideje Naš um dohvaća dvije vrste predodžbi: dojmove i ideje dojmovi (činjenice) - neposredno opažanje vanjske zbilje, (ono što spoznajemo na temelju iskustva – a to nije nešto što mora nužno slijediti jedno iz drugoga). Ono što zovemo vezom uzroka i posljedica jest naša navika ili običaj da očekujemo slijed događaja kakav smo prije više puta doživjeli. ideje - sjećanje na takvo opažanje. Pri sjećanju čovjek je sklon spajanju ideja koje ne postoje u zbilji – stvara (izmišlja) kombinacije kojih u stvarnosti nema – stvara složenu ideju od onih jednostavnih dojmova. npr. pojam osobe – Ja. Za Humea je to složena ideja sastavljena od pojedinačnih dojmova koje doživljavamo u slijedu kao što doživljavamo film a ne vidimo da je sastavljen od pojedinačnih sličica. Dakle osobnost ne postoji kao nekakva pozadina, ne postoji Ja kao srž osobnosti. Postoje samo duševna stanja koja dolaze i prolaze. Možemo reći da je osjetilni dojam original, dok je ideja ili sjećanje na osjetilni dojam samo blijeda kopija. Jer, dojam je neposredni uzrok ideje koja se čuva u svijesti.

  24. Racionalizirati je samo navika Hume napada sve misli i predodžbe koje ne potječu od odgovarajućih osjetilnih dojmova. On želi, kako sam kaže, »prognati svo besmisleno brbljanje koje je toliko dugo vladalo metafizičkim razmišljanjem i dovelo ga na zao glas«. Prolazno je sve što je složeno. (Budha) Hume je odbacivao svaki pokušaj dokazivanja besmrtnosti duše i postojanja Boga. To ne znači da on te stvari isključuje; no vjerovati da se vjera može dokazati ljudskim razumom, racionalistička je glupost. Hume nije bio kršćanin, ali ni uvjereni ateist. On je nešto što zovemo agnostičarom(osoba koja ne zna postoji li Bog). Kao istinito prihvaćao je samo ono o čemu je imao pouzdano osjetilno iskustvo. Prema svim drugim mogućnostima bio je otvoren: nije odbacivao ni kršćansku vjeru ni vjeru u čuda. Obje stvari govore o vjeri, a ne o znanju ili razumu. Obično se kaže da je Humeova filozofija rastopila posljednji spoj između vjere i znanja. Nepovredivi zakoni prirode su predodžbe zato što smo navikli da jedno slijedi drugo pa na kraju očekujemo da će se isto dogoditi svaki put. Dijete bi se mnogo manje iznenadilo ugledavši da kamen sat-dva lebdi nad zemljom negoli mi - zato što mu priroda još nije postala navikom. Dijete još nije postalo robom navike. Djetešce, dakle, ima manje predrasuda negoli odrasli. Dijete je potpuno oslobođeno unaprijed stvorenih sudova. Ono opaža svijet kao takav vidi, a stvarima ne pridaje značenja osim onih koje opaža.

  25. što je to kauzalitet? Filozofi ali i znanstvenici, kauzalitet smatraju presudno važnim. • To je zbog toga što se čini da načelo uzročnosti povezuje cijeli poznati svijet u jedno: zbog njega kozmos nije obična zbrkana hrpa ili kaos. Jedan događaj uzrokuje drugi ili obrnuto, a u mnogim takvim događajima uporno se pojavljuje pravilnost, tako da se jedno stanje povezuje s drugim na način koji možemo razumjeti, omogućujući da shvatimo svoj okoliš. • Zdrav razum uzima uzročno-posljedičnu vezu zdravo za gotovo. Znanstvenici pokušavaju otkriti nepoznate uzročno-posljedične a filozofi ispituju prirodu kauzaliteta i pitaju: "Kakav je to čudesan fenomen bez kojeg ne bi bilo razumljivog svijeta - što je to kauzalitet?" • Filozofu kojemu je zadatak shvatiti stvarnost prema njenim najopćenitijim obilježjima, otkriva da mu je jedna od glavnih preokupacija razumijevanje kauzaliteta. • A Hume je pokazuje da se uzročno-posljedična veza - ne može opaziti.

  26. načelo uzročnosti Mi doživljavamo samo da jedna pojava vremenski slijedi drugu, a ne da se druga pojava događa zbog prve. Očekivanje - da jedna stvar slijedi drugu - ne nalazi u samim stvarima, već u našoj svijesti. A to ima veze s navikom. Kada govorimo o »prirodnim zakonima«, ili o »uzroku i posljedici«, zapravo govorimo o ljudskoj navici, a ne o nečem »razumnom«. Prirodni zakoni nisu ni razumni, ni nerazumni: oni jednostavno jesu, Očekivati da će se bijela kugla u biljaru početi gibati kad je crna kugla pogodi nije nešto urođeno. Općenito, nismo rođeni s paketom očekivanja o tome kako svijet izgleda, ili kako se stvari u njemu ponašaju. Svijet je onakav kakav jest, on je nešto što doživljavamo malo-pomalo. Hume ne niječe da nepovredivi prirodni zakoni postoje, ali - kako ih nismo u stanju iskusiti - prijeti nam opasnost da se prenaglimo u zaključku. Ako stvari vremenski slijede jedna drugu, to ne znači da je nužno riječ o »uzročno-posljedičnoj vezi«. Upozoravati ljude da ne donose prebrzo zaključke, jedan je od najvažnijih zadataka filozofije. Osobito je u znanstvenim područjima važno ne žuriti. Ako mnogi ljudi ozdravljaju nakon uzimanja određenog lijeka, to ne znači da je lijek ono što im je pomoglo. Stoga je važno imati veliku kontrolnu skupinu koja misli da dobiva isti lijek, a zapravo dobiva brašno i vodu. Ozdrave li i oni, zaključiti je da im je pomogao neki treći faktor - na primjer, vjera u djelovanje lijeka.

  27. Razum ili vjera? Hume se buni protiv racionalističkog mišljenja i u etici i u moralu. Racionalisti su smatrali da je razlika između dobra i zla položena u ljudski razum. Ovo se naziva i prirodno pravo. Međutim, prema Humeu, razum nije ono što odlučuje što da kažemo ili radimo. O tome odlučuju naši osjećaji. Ako odlučiš pomoći nekome kome treba pomoć, na to te tjeraju tvoji osjećaji, a ne razum. Nije razumno ni nerazumno uskratiti pomoć nekome kome pomoć treba (ali može biti da je nisko). Prema Humeu, svi ljudi osjećaju što je dobro za druge ljude. Dakle, sposobni smo se sažaliti. Međutim, ništa od ovoga nema veze s razumom. Sa stajališta razuma, besmislica je npr. varati poreznu službu zato što to radi puno ljudi. Ponekad se kaže: »Ovaj je zakon prihvaćen u Parlamentu, zato se svi građani zemlje moraju ravnati prema njemu«. Ali, nerijetko se prihvaćeni zakoni kose s najdubljim ljudskim uvjerenjima. No, s razumom se ne kosi to da netko radije želi uništiti cijeli svijet nego porezati svoj prst«, rekao je Hume. Nacisti su ubili milijune Židova. Nije pritom zakazao njihov razum nego njihovi osjećaji? Često se iza najbezosjećajnijih odluka skriva ledena proračunatost. Nakon rata mnogi su nacisti kažnjeni, ali ne zato što su bili »nerazumni«. Kažnjeni su zato što su bili okrutni. Ako poplava ugrozi mnoge ljude, naši osjećaji odlučuju hoćemo li im priskočiti u pomoć. Kad bismo prepustili odluku »hladnom razumu«, možda bismo pomislili kako je dobro da nekoliko milijuna ljudi umre u svijetu koji je ionako prenapučen. Razum nam ne može biti glavni vodič u životu. Nije dorastao tom zadatku. A glavni način na koji se razum uključuje jest da usvaja i prilagodava razna sredstva da bismo ostvarili svoj cilj. Riječima koje su Humea proslavile — razum je rob strasti. Za praktičnu životnu svakodnevnicu pouzdaniji su vodiči vjera i navika.

  28. čovjek je razumno bićezvuči li to zaista tako to gordo? Hume tvrdi da razum nijedorastao da nam bude glavni vodič u životu. Ponašati se odgovorno znači izoštriti svoje osjećaje za dobro drugih. Ali razum može i treba biti osnova sve čovjekove aktivnosti. Samo - razum treba ispravno upotrebljavati. Treba voditi računa o iskustvu, koje razumu isporučuje sav materijal za njegove radnje.Treba se držati iskustva. A glavni način na koji se razum uključuje jest da usvaja i prilagođava razna sredstva da bismo ostvarili svoj cilj. Riječima koje su Humea proslavile — razum je rob strasti. Treba istraživati koji naši pojmovi zaista nastaju razumskim zaključivanjem na temelju iskustva. Rezultat je kod Humea ispao neočekivan: supstancija, kauzalitet, vanjski svijet, bog — pojmovi u čiju su razumnost mnogi čvrsto vjerovali — pokazali su se - nerazumni.

  29. Pitanja Empirizam 17. st. nasuprot racionalizmu 17. st. Francis Bacon: otklanjanje predrasuda i prava metoda spoznaje John Locke: Spoznajna teorija kao sustavna filozofska disciplina George Berkeley: monizam - solipsizam David Hume: empirizam David Hume: činjenice (dojmovi) i ideje David Hume: protiv racionalističkog mišljenja i u etici i u moralu

More Related