Mentalno zdravlje osoba s intelektualnim teškoćama

1. Mentalno zdravljeosoba s intelektualnim teškoćama Mladen Mužek psiholog, CZR Zagreb

2. “Zdravlje je stanje tjelesne, duševne i socijalne dobrobiti, ali i odsutnosti bolesti i slabosti.” SZO, 1978. Mentalno zdravlje je sastavni dio općeg zdravlja. “Znanost 21. stoljeća ne priznaje odvojenost mentalnog i tjelesnog zdravlja; um i tijelo su nerazdvojivi, zdravlje je stanje sveukupnog blagostanja, nema zdravlja bez mentalnog zdravlja” Shona Sturgeon, predsjednica SFMZ

3. Dobro tjelesno i mentalno zdravlje značajni su za uspješan rast i razvoj u svakoj životnoj dobi. Narušeno tjelesno zdravlje u bilo kojoj dobi, od djetinjstva do starosti, može utjecati na naše mentalno zdravlje i osjećaj dobrobiti. S druge strane prisutnost ozbiljne psihičke bolesti npr. depresije može dovesti do zanemarivanja ozbiljnih tjelesnih bolesti.

4. “Zdravlje za sve u 21. stoljeću”(projekt SZO) • Do 2020.god. unaprijediti psihosocijalno stanje i učiniti dostupnom zaštitu ljudi s problemima MZ • Znatno smanjenje prevalencije i štetnog utjecaja na MZ uz povećanje sposobnosti ljudi da se sami nose sa stresnim životnim događajima

5. Unapređenje MZ: • pokloniti više pažnje unapređenju i zaštiti MZ, posebno skupinama koje su socijalno i ekonomski u nepovoljnijem položaju; • životno i radno okruženje urediti tako da pomogne ljudima svih životnih dobi: steći osjećaj sklada, izgraditi i održati društvene odnose i nositi se sa stresnim događajima; • da zdravstvene i druge službe za skrb budu osposobljene za rano otkrivanje problema MZ i pružanja primjerene pomoći;

6. Unapređenje MZ (nastavak) • da službe za osobe s problemima MZ pružaju kvalitetnu skrb, uz primjerenu povezanost službi socijalne skrbi i zdravstvene zaštite, posebno u situacijama pružanja pomoći u kriznim situacijama te manjinama i skupinama u nepovoljnijem položaju; • uvažavanje ljudskih prava i poboljšanje kvalitete života osoba s problemima MZ, posebno onih s kroničnim poremećajima.

7. MZ=pozitivno MZ i poremećaji MZPozitivno MZ uključuje: • dobar osjećaj o samom sebi, svijest o svojim pravima, osjećaj osobne vrijednosti i samopoštovanja uz svjesno razumijevanje i prihvaćanje mogućih psiholoških problema, • sposobnost prepoznavanja, prihvaćanja i iskazivanja misli i osjećaja, svjesnosti o drugima, stvaranja i održavanja prijateljstva i dobrih odnosa s drugim ljudima, • sposobnost prihvaćanja životnih promjena i djelotvornog sučeljavanja sa stresnim događajima, te korištenje stresa kao dijela psihološkog procesa osobnog osnaživanja.

8. Poremećaji MZ uključuju: • psihološke patnje vezane uz razne životne situacije, događaje i probleme, • česte mentalne poremećaje npr.anksiozne poremećaje, • teške mentalne poremećaje – psihoze, • poremećaje ličnosti, • progresivne organske bolesti mozga-demencije.

9. Učestalost poremećaja MZ: • Procjena da u EU više od 20% odrasle populacije pati od nekog psihičkog problema, a od teških oblika-psihoza 1-2%. • Istraživanje SZO iz 2004.god. pokazalo je da je 9-17% od ispitanih odraslih osoba imalo neku epizodu psihičkog poremećaja i to samo u protekloj godini. • Procjena je da u svijetu ukupno oko 500 milijuna ljudi boluje od nekog oblika poremećaja MZ. • 25% ljudi razvije jedan ili više mentalnih poremećaja u nekom životnom razdoblju.

10. Učestalost poremećaja MZ kod osoba s IT • 4-5 puta veća nego u općoj populaciji • 1-2% osoba s IT, a njih 33% ima PB • Različita istraživanja daju brojke u rasponu od 14-70% prisutnosti PB • Kod osoba s IT u izvaninstitucionalnom smještaju 20-35% • Većina profesionalaca slaže u procjeni zastupljenosti 30-35% (Fletcher, 2004.)

11. Osobe s IT izloženije PB zbog: • Ograničenog kapaciteta da se nosi sa socijalnim i kognitivnim zahtjevima, • teškoće rješavanja problema, • siromašne socijalne prosudbe, • ograničenja u komunikaciji. (Harris, 2006.)

12. Biopsihosocijalni faktori rizika: Biološki: • genetska abnormalnost, • oštećenja mozga, • biokemijske abnormalnosti; Psihološki: • nisko samopoštovanje, • iskrivljena slika o sebi;

13. Socijalni: • neprihvaćanje od roditelja i vršnjaka, • ograničena podrška, • stigmatizacija. (Kerker, Owens, Zigler & Horwitz, 2004.) Neki autori naglašavaju i važnost samog tijeka razvoja. (Gaedt & Gartner, 1990; Došen, 1989.)

14. Većina oblika psihijatrijskih poremećaja kod osoba s IT proizlazi iz poremećaja u razvoju koji su se dogodili u djetinjstvu (Corbett, 1985.). • Često-odstupanja u razvoju mozga s prisutnim malformacijama moždanog tkiva. • Odnos okolina-dijete. Mirno dijete (pasivno, puno spava) ili aktivno dijete (nemirno, podražljivo, slabo jede i spava). • Česte komplikacije uz prisutne bolesti-česte hospitalizacije. • Slabija je interakcija djeteta s okolinom.

15. Dolazi do veće ili manje socijalne izolacije djeteta i/ili obitelji. • Neadekvatna stimulacija. • Neadekvatne reakcije šire obitelji i sredine. • Poremećaj odnosa unutar obitelji. • Psihički poremećaj kod roditelja. • Često jedan roditelj ostaje sam. • Službe podrške nedovoljno su razvijene i na formalnoj su razini.

16. Povoljan scenarij: • Na vrijeme prepoznati problem. • Upoznati obitelj s njime. • Prilagoditi mu se. • Zadovoljiti specifične potrebe djeteta koje proizlaze iz njegovih specifičnih razvojnih teškoća. • Potrebno je dobro poznavanje svakodnevnog, zdravog života osobe s IT. • Raditi na prevenciji pojave poremećaja MZ.

17. Mogući stresori koji mogu dovesti do narušenog MZ (osobe s IT vulnerabilnije): • tranzicijske faze npr. promjena boravišta, škole, posla, rutine, izmjena razvojne faze itd.; • interpersonalni gubitak ili odbacivanje npr. gubitak roditelja i drugih članova obitelji, prijatelja, odgajatelja, prekid romantične veze, prekid školovanja, gubitak posla itd.; • okolinski stresori npr. nedostatak privatnosti, prevelika buka, prevelika grupa, neorganiziranost, nedostatak adekvatne stimulacije itd.; • problemi roditeljstva i socijalne podrške npr. nedovoljna podrška obitelji, prijatelja, susjeda, zanemarivanje, neprijateljstvo, tjelesna i seksualna zlouporaba;

18. Mogući stresori (nastavak) • bolesti npr. kronične tjelesne i psihičke bolesti, ozbiljne akutne bolesti, senzorni nedostaci i teškoće kretanja; • stigmatizacija uslijed tjelesnih i intelektualnih teškoća npr. ismijavanje, bockanje, isključivanje, iskorištavanje i zastrašivanje; • frustracije npr. zbog nemogućnosti izražavanja potreba i želja, nemogućnosti izbora mjesta boravka, nemogućnosti izbora aktivnosti, izraženog deficita; • nizak socio-ekonomski status. Svi ovi čimbenici mogu dovesti do stresa i traume, osjećaja manje vrijednosti, anksioznosti, bijesa te konačno pojave psihičke bolesti.

19. IT i MZ Osoba s IT, čiji je razvoj usporen i dostignuti stupanj niži od prosječnog, može biti uravnotežena ličnost. Čimbenici toga su uravnotežen razvoj po područjima posebno spoznajni, emocionalni i socijalni. Osoba s IT može funkcionirati sukladno svojim sposobnostima i kao takva biti uključena u aktivnosti u svojoj okolini. Osoba s IT nalazi svoje mjesto u društvu i funkcionira na zadovoljstvo ljudi u svom okruženju, ali i na osobno zadovoljstvo. “Zadovoljstvo i sreća su kod osoba s IT isto kao i kod osoba bez teškoća u razvoju osnovna pretpostavka za mentalno zdravlje.” (Došen, 1990.)

20. Povijesni pregled Do počet. 80-ih god. prošlog stoljeća prevladavaju dva pogleda na IT i MZ: • po prvom, kod osoba s IT ne postoji mogućnost razvitka psihičkih smetnji koje bi se okarakterizirale kao psihička bolest jer su takve prisutne psihičke smetnje same po sebi atributi IT, • po drugom, problemi koje se javljaju uz MZ osoba s IT su drugačije kvalitete i obično organskog porijekla pa se smatralo da se kao takvi ne mogu tretirati. Na osobe s blažim IT često gledalo kao na bezbrižne ljude te tako i psihički zdrave, a na one s težim IT kao osobe koje nisu u stanju izraziti osjećaje te zato nesposobne da iskuse emocionalni stres. MZ osoba s IT nije bio čimbenik u tretmanu ovih osoba.

21. 80-e i poslije • Sve više se prihvaća da osobe s IT mogu iskazivati iste probleme vezane uz MZ kao i osobe bez IT, te da i te osobe zahtijevaju tretman kao i osobe iz opće populacije. • Pojava klasifikacijskih sistema psihičkih bolesti (MKB, DSM). • Neki stručnjaci smatraju da osobe s IT manifestiraju sav dijapazon psihičkih bolesti i da su simptomi specifičnih bolesti u osnovi isti kod osoba sa i bez IT. • Drugi stručnjaci pak smatraju da je psihopatologija ista, ali da dana simptomatologija određenih psihičkih bolesti kod osoba s IT može biti drugačija nego kod osoba bez IT, zavisno i stupnju težine IT. Kod većine stručnjaka koji se bave MZ osoba s IT je to prevladavajući stav.

22. Danas • Izdan je Dijagnostički priručnik-intelektualne teškoće (DM-ID) kao nadopuna DSM-a koji treba poslužiti kao klinički vodič u dijagnosticiranju PB kod osoba s IT (NADD & APA, 2007.). • 6. Europski kongres MZ osoba s IT u Zagrebu (listopad 2007.) • Tim za MZ u CZR Zagreb, Podružnica Sloboština 2.

23. Teškoće dijagnosticiranja • Nejasan prijelaz od graničnih do psihopatoloških dimenzija (od normale do početka bolesti). • Neprimjereni dijagnostički kriteriji koji se primjenjuju. • Primjena standardnih dijagnostičkih kriterija kod osoba s IT otežana je uslijed: ograničene kognicije, nedovoljne razvijenosti govora (receptivnog i ekspresivnog), prisutnosti raznih senzornih teškoća, prikrivanja nedostataka, primjena kriterija dječje dobi kod odraslih osoba itd.,

24. Teškoće dijagnosticiranja (nastavak) • “Dijagnostičko zasjenčivanje”- veći značaj se pridaje IT nego PB (minimaliziranje ili previd znakova bolesti) • Nedostatno subspecijalističko znanje i potreba interdisciplinarnog pristupa (povezivanje psihijatrije, psihologije, neurologije itd.). • Edukacija populacije-svih dobnih skupina. • Iako je poželjno uspostavljanje specifične dijagnoze kod osoba kod kojih to nije bilo moguće, a prisutni su teži i perzistirajući problemi u ponašanju treba provesti što je bolji tretman (često kod osoba težim IT).

25. Smetnje ponašanja-psihička bolest • Smetnje ponašanja odnose se na smetanje okoline vlastitim ponašanjem. SP dobivaju na važnosti ukoliko ugrožavaju zdravlje i društvene potrebe same osobe. SP treba promatrati u odnosu na stupanj razvoja i uvjete života. • Dijagnoza IT ne uključuju prisutnost SP iako je njihova učestalost kod osoba s IT povećana. • Mogu se javiti u kontekstu neke PB-specifične dijagnoze ili u manje određenom kontekstu. • SP uključuju: samoozljeđivanje, destruktivnost i agresivnost prema drugima, impulzivnost, hiperaktivnost, socijalno povlačenje itd.

26. SP-PB (nastavak) • Psihička bolest kao smetnja MZ definirana je kao “klinički upadljivo ponašanje ili psihički sindrom ili oblik ponašanja za koji je tipično da se kod nekih osoba javlja ili uz doživljene tegobe ili s nekom smetnjom funkcioniranja” (DSM). • Razvojna psihopatologija definira psihičke smetnje kao smetnje emocija, ponašanja ili odnosa koji su tijekom razvoja neadekvatni i čije je trajanje i težina toliko jaka da uzrokuje neprestane patnje i nelagode kod pojedinca i/ili smetnje u obitelji i životnoj zajednici.

27. SP-PB (nastavak) • Postojanje jednog ili više aspekata smetnji dovodi do postavljanja dijagnoze. Težina psihičkih smetnji se povećava s brojem poremećenih aspekata (mišljenja, osjećaja, volje, svijesti, djelovanja, prilagodbe itd.). • Pri tome je važno naglasiti da simptomi ovise o stupnju razvoja pojedinca. • Kod osoba s IT moguće je prepoznati sav spektar danas prepoznatih PB. • Nedovoljno prepoznata prisutnost anksioznosti, poremećaja raspoloženja i poremećaja ličnosti, a dg. psihoza pretjerano (Harris, 2006.).

28. Psihosocijalni tretman-opći principi • Pridobiti na suradnju klijenta i njegovu obitelj • Multidisciplinarni pristup • Osigurati stalnu skrb npr. koordinatora • Strukturirati fizičku i psihosocijalnu okolinu tako da zadovolji potrebe klijenta • Osigurati glatku i pravovremenu uslugu skrbi (transport, financijsku, zdravstvenu) • Smanjiti psihosocijalne stresore • Ojačati psihosocijalnu podršku • Izabrati smještaj-stanovanje odgovarajuće klijentovoj funkcionalnoj razini • Osigurati smještaj u što je moguće manje restriktivnoj sredini

29. Preporučeni tretmani • Funkcionalna analiza ponašanja-izgradnja odgovarajućih funkcionalnih vještina i reduciranje problematičnog ponašanja (najviše tehnike diferencijalnog potkrijepljenja, bihevioralni trening roditelja/osoblja, trening socijalnih vještina i komunikacije) • Upravljanje okolinom-reduciranje problematičnog ponašanja izmjenama fizičkih i socijalnih uvjeta koji bi mogli izazivati to ponašanje, uključivo izmjene u aktivnostima (npr.promjene osvjetljenja, temperature, buke i sl., promjene u grupi, promjena rutina, radnih zadataka itd.) • Edukacija klijenta i/ili obitelji-o smetnjama ponašanja i PB uključivo IT te kako se nositi s time

30. Tretman psihofarmacima • Psihofarmaci tj. psihotropni lijekovi imaju nedvojben terapijski učinak • Potrebno je dobro poznavanje njihovog korisnog učinka, štetnog djelovanja i nus pojava • Ima ih oko tisuću • Anksiolitici-djeluju kod promijenjene kemijske ravnoteže supstanci u mozgu (neurotransmitera) • Antidepresivi-ublažavaju depresiju uspostavljajući poremećenu ravnotežu kemijskih spojeva u mozgu. Postoji više različitih skupina AD.

31. Tretman psihofarmacima (nastavak) • Antipsihotici-djeluju na receptore kemijskih prijenosnika u mozgu npr. dopamin i serotonin. Postoje klasični antipsihotici i novi antipsihotici. • Antikonvulzivi-raznolika skupina lijekova,poznati i kao antiepileptici (cilj je suzbijanje brzog i pretjeranog paljenja neurona koji dovode do napadaja pa zatim oštećenja mozga). U zadnje vrijeme koriste u liječenju bipolarnog poremećaja (stabilizatori raspoloženja).

32. Kada psihofarmaci Upotreba je bazirana na osnovi psihijatrijskih dijagnoza ili specifičnih biheviralno-farmakoloških hipoteza. To proizlazi iz dijagnostičkih i funkcionalnih procjena: • Medicinske patologije • Psihosocijalnih i okolinskih uvjeta • Zdravstvenog statusa • Prisustva psihijatrijskih uvjeta • Povijesti, prethodnih intervencija i uspješnosti • Funkcionalne analize ponašanja

33. Trajanje i kontrola • Trajanje probnog roka uzimanja lijeka različito npr. za stabilizatore raspoloženja 1-3 tjedna, a za antipsihotike 3-8 tjedana • Kontrole svaka tri mjeseca, a tijekom istog mjeseca kod promjene lijeka ili korekcije doze • Veliki dio nuspojava ili nepoželjnih djelovanja lijeka prolaze same od sebe, a nekada je potrebna intervencija liječnika promjenom doze ili samog lijeka

34. Nus pojave: • nemir, • tremor, • stalni pokreti kao da žvače, • ukočenost vrata ili stalno neželjeno okretanje dijela tijela na jednu stranu, • pospanost, • osjetljivost na svjetlo ili zamućeni vid, • opstipacija, • suhoća usta.

35. Važno • Uzimanje lijeka točno onako kako ga je liječnik propisao! • Samo liječnik može promijeniti način uzimanja lijeka!

36. Informacije za psihijatra • Opisati sve simptome koji nas zabrinjavaju • Bazična stanja: san, apetit, seksualnost • Mogući stresovi, gubici i druge boli • Upotreba alkohola i drugih droga • Popis lijekova koji se koriste • Poznati problemi s nekim lijekovima • Kompletna anamneza • Opisati najbolju prethodnu razinu funkcioniranja • Najviši prioriteti tretmana i ciljevi

37. Pitanja za psihijatra • Koja je moguća dijagnoza? • Što je u planu tretmana? • Kako lijek djeluje? • Kako lijek dugo uzimati? • Koje su nus-pojave uzimanja lijeka i kako s time? • Koji je najbolji način dobivanja pomoći u hitnoj situaciji? • Postoji li nešto što treba izbjegavati (hrana, piće, pušenje)?