Priznanje i ovrha stranih sudskih odluka prema Uredbi (EZ) Bruxelles I

1. Priznanje i ovrha stranih sudskih odluka prema Uredbi (EZ) Bruxelles I Dr. sc. Davor Babić Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

2. Uredba Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o sudskoj nadležnosti i priznanju i ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim predmetima • Pravni temelj: čl. 61. (c) Ugovora o EZ (izmjene prema Uovoru iz Amsterdama od 1. svibnja 1999.)

3. Prema 61 (c) UEZ, Vijeće je, u opsegu potrebnom radi osiguranja djelovanja unutarnjeg tržišta, ovlašteno donositi različite mjere, uključujući i mjere kojima se ostvaruje pravosudna suradnja u predmetima s prekograničnim obilježjem. • Prema članku 65. UEZ, te mjere obuhvaćaju i „priznanje i ovrhu odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, uključujući i odluke u izvansudskim predmetima.“ • U pravilu je riječ o uredbama (premda Vijeće I EP može donositi i direktive, smjernice i odluke).

4. Ugovorom iz Nice, koji je stupio na snagu 1. veljače 2003., mjere donosi zajednički Vijeće i EP prema čl. 251., a u području obiteljskog prava samo Vijeće (čl. 67). • Prema čl. 68. UEZ, sudovi država članica protiv čije odluke nema pravnog lijeka (in concreto)mogu od Suda EZ zatražiti tumačenje Uredbe, odnosno pokrenuti postupak prethodnog odlučivanja (čl. 234. UEZ).

5. Neki drugi instrumenti europskog mppa • Uredba (EZ) 1347/2000 o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi sudskih odluka u bračnim predmetima i u postupku o roditeljskoj odgovornosti za zajedničku djecu bračnih drugova • Uredba (EZ) 1346/2000 o stečajnom postupku • Uredba (EZ) 1348/2000 o dostavi sudskih i izvansudskih pismena u građanskim i trgovačkim predmetima u državama članicama • Uredba Vijeća (EZ) 1206/2001 o suradnji između sudova država članica u izvođenju dokaza u građanskim i trgovačkim predmetima • Uredba (EZ) 805/2004 o uvođenju europskog ovršnog naloga za nesporne tražbine • Uredba (EZ) 864/2007 o pravu mjerodavnom za izvanugovorne obveze • Uredba (EZ) 593/2008 o pravu mjerodavnom za ugovorne obveze

6. Uredba Bruxelles I. stupila je na snagu 1. ožujka 2002. • Neposredno se primjenjuje u svim državama članicama (uključujući i Dansku!) • Struktura: • I. – Polje primjene (čl. 1.) • II. – Nadležnost (čl. 2.-31.) • III. – Priznanje i ovrha (čl. 32.-56.) • IV. – Javne isprave i sudske nagodbe (čl. 57.- 58.) • V. – Opće odredbe (čl. 59.-65.) • VI. – Prijelazne odredbe (čl. 66.) • VII. – Završne odredbe (čl. 73.-76).

7. Pri tumačenju Uredbe valja uzimati u obzir: • postojeću praksu Suda EZ • različite jezične verzije Uredbe • uvažavati načela autonomnog i teleološkog tumačenja

8. Stvarno polje primjene • “Građanski i trgovački predmeti” (čl. 1. st. 1.) • autonomna definicija • obuhvaća sva privatnopravna područja osim onih koja su izričito isključena • Uredba se osobito ne primjenjuje na sljedeća područja (čl. 1. st. 2): • status fizičkih osoba, bračnu stečevinu i nasljedna prava • stečaj, prisilnu nagodbu i slične postupke • socijalno osiguranje • arbitražu

9. Teritorijalno i osobno polje primjene • Odredbe o nadležnosti primjenjuju se u pravilu ako tuženik ima prebivalište (ili sjedište) unutar EU, bez obzira na državljanstvo. • Odredbe o priznanju i ovrsi primjenjuju se na sudske odluke drugih država članica EU, bez obzira jesu li donesene temeljem Uredbe. • Nevažno je državljanstvo, prebivalište, sjedište ili redovno boravište stranaka u postupku ili stranke koja traži priznanje.

10. Vremensko polje primjene • Uredba se primjenjuje samo na postupke koji su započeti i na dokumente koji su službeno sastavljeni ili registrirani kao javne isprave nakon njezina stupanja na snagu. (čl. 66. st. 1). • Ako je postupak pred sudom druge države članice započeo prije stupanja na snagu Uredbe, Uredba se primjenjuje na priznanje sudskih odluka donesenih nakon stupanja na snagu: • ako je u toj državi članici na snazi bila BK ili LK; • ako je sud te države članice nadležan prema pravilima Uredbe o nadležnosti ili prema bilateralnom ugovoru.

11. Poglavlje III – Priznanje i ovrha • Sistematika: • definicija pojma „odluka“ u smislu Uredbe (čl. 32), • Odjel 1. - priznanje (čl. 33-37), • Odjel 2. - ovrha (čl. 38-52) • Odjel 3. - zajedničke odredbe (čl. 53-56).

12. Što je odluka u smislu Uredbe? • Članak 32: • svaka odluka koju donese sudneke države članice,bez obzira na to kako se ta sudska odluka naziva,uključujući presudu,nalog,odluku ili nalog za izvršenje te odluku o utvrđivanju troškova koju izdaje sudskislužbenik.

13. “Odluka mora potjecati od sudskog tijela države članice koje na temelju vlastitog ovlaštenja odlučuje u predmetu između stranaka.“” C-414/92, 2. lipnja 1994., C-414/92, 2. lipnja 1994., Solo Kleinmotoren • Nije važna vrsta suda (npr. sudovi opće nadležnosti, trgovački, radni, obiteljski, upravni sudovi, kazneni sudovi (u adhezijskom postupku), itd.)

14. Obuhvaćene su i sudske odluke koje ne donose suci, već drugi službenici suda: • npr. odluke koje u Njem. donosi Rechtspfleger • Nevažan je naziv i oblik sudske odluke. • Podobne su za priznanje i odluke kojima se tužba odbacuje kao nedopuštena. • Nisu obuhvaćene odluke upravnih tijela, čak ni onda kada se odnose na “građanske ili trgovačke predmete” u smislu čl. 1. st. 1. • Nisu obuhvaćene odluke: • sudova država nečlanica (uklj. tzv. dvostruku egzekvaturu) • nedržavnih (privatnih) sudova • međunarodnih sudova

15. Odluke kojima sud države članice upravlja postupkom nisu odluke u smislu članka 32. • Privremene mjere su odluke u smislu čl. 32. osim ako su donesene ex parte.

16. Sudske nagodbe, čak i kad se njima okončava postupak, nisu odluke u smislu Uredbe jer su one „u bitnome ugovorne prirode u smislu da njihove odredbe ovise prvenstveno o namjeri stranaka“. Solo Kleinmotoren • Sudske nagodbe uređene su poglavljem IV. Uredbe.

17. Razlozi za odbijanje priznanja • Načelo: sudske odluke drugih država članica priznaju se (čl. 33.) • Iznimno, priznanje se može odbiti zbog razloga navedenih u čl. 35. i čl. 36. Uredbe. • Strogo tumačenje (načela sistematske i teleološke interpretacije).

18. Razlozi za odbijanje priznanja i ovrhe navedeni su taksativno. • Sud na te razloge pazi po službenoj dužnosti. • Teret dokaza je na stranci koja se protivi priznanju. • Ne primjenjuju se norme unutarnjeg prava, čak i onda kada su povoljnije za priznanje.

19. Javni poredak – čl. 34. t. 1. • Priznanje će se odbiti ako bi bilo očito protivno javnom poretku države u kojoj se ono traži. • Uredba ne definira javni poredak • Taj pojam treba shvatiti kao: • ordre public international, a ne kao • ordre public interne • usp. ordre public europèen i • ordre public transnational

20. Odluka Suda EZ u predmetu C-7/98 Krombach 28. ožujka 2000.: • svaka država članica samostalno odlučuje o tome koja pravila tvore njezin javni poredak, ali • granice pojma javnog poretka su stvar tumačenja Uredbe. • Restriktivna primjena iznimke javnog poretka: • gramatičko tumačenje: “očito protivno javnom poretku” • sistematsko tumačenje • teleološko tumačenje: svrha Uredbe je slobodno kretanje sudskih odluka

21. Vrijedi tumačenje o tzv. ublaženom djelovanju javnog poretka (effet atténué) • Ljudska prava svakako čine javni poredak EU i njezinih država članica: • Temeljna prava zajamčena Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava iz 1950. i koja proizlaze iz ustavnih tradicija koje su zajedničke državama članicama, tvore opća načela prava Unije (čl. 6. st 3. UEU)

22. Procesni javni poredak • Procesni javni poredak čine pravila kojima se štite temeljna prava stranaka u pogledu postupka. • Prema praksi Suda EZ (Krombach), procesni javni poredak čini pravo na pravičan postupak zaštićeno čl. 6. Europske konvencije o ljudskim pravima. • Priznanje odluke kojom se krši čl. 6. i samo je protivno čl. 6. EKLjP (Pellegrini protiv Italije, 30882/96 od 20. srpnja 2001.)

23. Neki primjeri iz prakse • FR - priznanje sudske odluke kojom je dosuđeno uzdržavanje djeteta odbijeno je jer je očinstvo dokazano samo temeljem iskaza majke, bez izvođenja drugih dokaza • FR – u nekoliko navrata odbijeno priznanje zbog toga što odluka (višeg suda) nije bila obrazložena • DE - pogreške u prijevodu pismena ne predstavljaju ispriku za nesudjelovanje u postupku, ako je stranka kojoj je pismeno dostavljeno imala priliku istražiti koji je sadržaj izvornika

24. PL – nije povrijeđen javni poredak time što je priznanje odluke suda druge države članice se ne može odbiti zbog toga što je pravo na žalbu uvjetovano sudjelovanjem u prvostupanjskom postupku, premda poljsko pravo ne poznaje takvo pravilo • IT – nije povrijeđen javni poredak time što je pravo na žalbu u državi suda uvjetovano prethodnim ispunjenjem nepravomoćne presude • DE – nije povrijeđen javni poredak time što su odluku donijeli suci laici

25. Materijalni javni poredak • najvažnije vrednote materijalnog prava države priznanja ili prava Zajednice • meritorno preispitivanje izrijekom zabranjeno (čl. 36. i 45. st. 2.) • stoga i u pogledu materijalnog javnog poretka – strogo tumačenje • primjer: Renault v. Maxicar

26. Povreda prava na saslušanje – čl. 34. t. 2. Uredbe • odluka suda druge države članice neće se priznati ako tuženiku koji se nije upustio u postupak, pismeno kojim se pokreće postupak ili drugo odgovarajuće pismeno, nije bio dostavljeno pravodobno i na način koji mu omogućuje da pripremi svoju obranu, osim ako je tuženik propustio uložiti pravno sredstvo protiv odluke, iako mu je to bilo moguće.

27. Upuštanje tuženika u postupak: • ocjenjuje se autonomno (u skladu s Uredbom o dostavi), a ne prema lex processus ili lex fori • U smislu čl. 34. t. 2. tuženik se upustio u postupak ako je on ili njegov punomoćnik iznio sudu argumente u svoju obranu iz čega se može zaključiti da je saznao da je postupak protiv njega pokrenut te da je imao dovoljno vremena da pripremi obranu (C-172/91, Sonntag v. Waidmann)

28. Pismeno kojim se pokreće postupak: • u pravilu tužba • za UK i IR – “drugo odgovarajuće pismeno” • „Pismeno ili pismena koja moraju biti valjano i pravodobno dostavljena da bi tuženik mogao ostvariti svoja prava prije donošenja ovršne presude u državi odluke”C-474/93, Hengst Import v Campese • dovoljno je da pismeno sadrži samo elemente tužbenog zahtjeva

29. Pravodobna dostava pismena: • ona koja daje dovoljno vremena tuženiku da pripremi obranu • pri odlučivanju o tome koliko je vremena potrebno da tuženik, uzima se u obzir samo vrijeme koje je tuženiku potrebno da spriječi donošenje kontumacijske presude podnošenjem odgovora na tužbu, prigovora, pojavljivanjem na ročištu i sl. • u praksi sudova država članica, mjesec dana od uredne uglavnom se smatra dovoljnim vremenom • manje od mjesec dana – ovisno o okolnostima slučaja (npr. vrijeme koje je razumno potrebno za prijevod, izbor i imenovanje punomoćnika, je li dostava obavljena u vrijeme godišnjih odmora i sl).

30. Način dostave: • prema BK, tražilo se da dostava bude “uredna” • prema BU, pismeno mora biti dostavljeno „na način koji omogućuje tuženiku da pripremi svoju obranu” • puke formalne neregularnosti ne sprečavaju priznanje, ako je tuženik u stvarnosti na vrijeme saznao za pokretanje postupka • u prvom planu je cilj (pravo na saslušanje), a ne forma • ako je dostava učinjena prema Uredbi 1348/2000, onda je ova pretpostavka u svakom slučaju ispunjena

31. Dužnost tuženika da iscrpi pravna sredstva u državi gdje je odluka donesena • ova pretpostavka uvedena je po prvi puta Uredbom • cilj: rasprava o svim spornim pitanjima treba biti koncentrirana u državi gdje se postupak vodi

32. Nespojivost s odlukom suda države članice ili treće države (čl. 34. t. 3. i 4.) Odluka suda druge države članice neće se priznati ako je nespojiva s: • odlukom donesenom između istih stranaka u državi članici u kojoj se priznanje traži (čl. 34. t. 3.) • odlukom donesenom u drugoj državi članici ili u trećoj državi između istih stranaka u sporu o istom zahtjevu, ukoliko ranija odluka ispunjava pretpostavke za priznanje u državi članici u kojoj se priznanje traži (čl. 34. t. 4. Uredbe).

33. Odluke su proturječne ako se njihove pravne posljedice međusobno isključuju, C-145/86, Hoffmann v Krieg. • Nevažno je pritom odnose li se odluke na isti pravni predmet: • Strana sudska odluka kojom je tuženik osuđen na isplatu uzdržavanja tužiteljici kao supruzi, proturječna odluci domaćeg suda kojom je između tužitelja i tužiteljice razveden brak, jer strana odluka nužno pretpostavlja postojanje braka iako je brak razveden u državi u kojoj se priznanje traži (Hoffmann).

34. Litispendencija u državi priznanja ili drugoj državi članici ne predstavlja razlog za odbijanje priznanja.

35. Nenadležnost suda koji je donio odluku • Nadležnost suda koji je donio odluku načelno se ne može preispitivati (čl. 35. st. 3). • Iznimka javnog poretka ne primjenjuje se na pravila o nadležnosti (čl. 35. st. 3). • Npr. Krombach: • njemački sud dužan je priznati odluku francuskog kaznenog suda kojom je odlučeno o građanskoj odgovornosti optuženika, bez obzira na to što se sud oglasio nadležnim samo temeljem toga što je žrtva kaznenog djela bila francuska državljanka.

36. Iznimka (čl. 35. st. 1):odluka suda druge države članice neće se priznati ako su njome povrijeđene odredbe odjeljaka 3, 4. i 6. poglavlja II., kao i u slučaju iz čl. 72. Uredbe.

37. Sporovi iz osiguranja i potrošački sporovi (poglavlja 3. i 4.): • propisana tzv. protektivna nadležnost prema prebivalištu osiguranika odnosno potrošača • teleološka redukcija: odbiti priznanje samo ako su te odredbe povrijeđene na štetu zaštićenih osoba • ne vrijedi u pogledu nadležnosti za pojedinačne radne sporove (poglavlje 2)

38. Isključiva međunarodna nadležnost (odjeljak 6.) • osnove za isključivu međunarodnu nadležnost taksativno navedene u čl. 22. • priznanje se ne može odbiti ako su se stranke sporazumjele o nadležnosti suda neke države članice (čl. 23.) ili arbitražnog suda • Sporazumi s državama koje nisu članice o isključenju prekomjerne (egzorbitantne) nadležnosti

39. Učinci priznanja • Jenardov izvještaj: „Priznanjem se odluci moraju pripisati oni učinci koje ona ima u državi u kojoj je donesena“. • Pozitivan učinak priznanja: • materijalna pravomoćnost • Negativan učinak priznanja: • formalna pravomoćnost - res iudicata

40. Postupak priznanja • Za priznanje sudske odluke druge države članice nije propisan poseban postupak (čl. 33. st. 1). • priznanje ipso iure • izravna posljedica: • strana odluka istovremeno proizvodi učinke i u državi odluke i u državi priznanja • neizravna posljedica: • stranka u čiju je korist donijeta meritorna odluka u jednoj državi članici ne može protiv iste stranke u pogledu istog zahtjeva zahtijevati u drugoj državi članici donošenje nove odluke, već samo priznanje i ovrhu postojeće.

41. Deklaratorni postupak • Ako je pitanje može li se neka odluka priznati samo po sebi predmet spora, svaka stranka koja traži priznanje može, u postupku prema odjeljcima 2. i 3. ovog poglavlja, tražiti utvrđenje da odluku treba priznati (čl. 33. st. 2). • O priznanju će se u ovom postupku odlučivati uglavnom u pogledu deklaratornih i konstitutivnih odluka.

42. Taj postupak je, zbog upućivanja na odredbe iz 2. odjela (ovrha – čl. 38-52) i 3. odjela (zajedničke odredbe – čl. 53-56) poglavlja III., pojednostavljen • U prvom stupnju se odvija bez obavještavanja stranke protiv koje se priznanje zahtijeva (ex parte).

43. „Spor“ u članku 33, stavak 2. je suglasnost o priznanju strane odluke, a ne sudski postupak o tom pitanju. • Dopušten je samo pozitivni, ne i negativni zahtjev za utvrđenje (tj. utvrđenje da se neka odluka ne priznaje).

44. Incidentalno (prejudicijelno) priznanje • Ako se priznanje traži u parnici pred sudom države članice čija odluka ovisi o priznanju, taj sud može odlučiti o priznanju (čl. 33. st. 3).

45. Prekid postupka priznanja • Uredba daje diskrecijsko pravo sudu da prekine postupak priznanja,ako je u državi porijekla protiv odluke uložen redovni pravni lijek (čl. 37). • Ovo pravo može se ostvariti i u deklaratornom i incidentalnom postupku priznanja. • Prema praksi Suda EZ, redovni pravni lijek je: • pravni lijek koji može dovesti do ukidanja ili izmjene odluke, • koji je vezan određenim rokom, • koji je dio redovnog tijeka postupka i s kojim stranka predvidljivo uvijek može računati (C-43/77, Industrial Diamond Supplies v Riva)

46. To diskrecijsko pravo sud bi trebao primijeniti kada postoji razumna sumnja o sudbini odluke u državi u kojoj je donesena (C-43/77, Industrial Diamond Supplies v Riva). • Prekid se odvija prema procesnom pravu države priznanja. • Može se odrediti na određeno vrijeme ali i za cijelo vrijeme trajanja postupka po redovnom pravnom lijeku. • Prestaje donošenjem odluke o redovnom pravnom lijeku.

47. Ovrha • Odredbe Uredbe o ovrsi imaju prednost pred odredbama unutarnjeg prava o ovršnom postupku. • Posebno se to odnosi na odredbe kojima se uređuje stadij ovršnog postupka u kojem se odlučuje o dopuštenosti ovrhe i koji se, za razliku od stadija provođenja ovrhe, isključivo uređuje odredbama Uredbe. • Protiv odluke o ovršnosti dopušteni su samo oni pravni lijekovi koje predviđa Uredba, a ne unutarnje pravo.

48. Odluka donesena u jednoj državi članici koja je u toj državi ovršna, ovršna je i u drugoj državi članici, ako je tamo na zahtjev ovlaštenika proglašena ovršnom (čl. 38. st. 1). • Strana odluka nije ovršna ipso iure, već tek kada je proglašena ovršnom.

49. Postupak odlučivanja o prijedlogu za ovrhu • I. stupanj: postupak povodom izvornog ex parte zahtjeva za proglašenje ovršnosti • II. stupanj: postupak povodom pravnog lijeka protiv odluke o ovršnosti • III. stupanj: pravni lijek povodom drugostupanjske odluke

50. I. stupanj: ex parte prijedlog • O prijedlogu odlučuje stvarno nadležni sud navedenom u Aneksu II. Uredbe (čl. 39. st. 1.) • Mjesno je nadležan sud mjesta prebivališta (sjedišta) ovršenika ili mjesta ovrha treba biti provedena (čl. 39. st. 2). • Za postupak je mjerodavno pravo suda (čl. 40. st. 1).