1 / 27

ZA ŠTITA DECE I OMLADINE SA POSEBNIM POTREBAMA U DOKUMENTIMA EU Socijalni rad u inkluziji OSI

ZA ŠTITA DECE I OMLADINE SA POSEBNIM POTREBAMA U DOKUMENTIMA EU Socijalni rad u inkluziji OSI. Mr Vojin Vidanovic. Značaj zaštite OSI.

kenaz
Télécharger la présentation

ZA ŠTITA DECE I OMLADINE SA POSEBNIM POTREBAMA U DOKUMENTIMA EU Socijalni rad u inkluziji OSI

An Image/Link below is provided (as is) to download presentation Download Policy: Content on the Website is provided to you AS IS for your information and personal use and may not be sold / licensed / shared on other websites without getting consent from its author. Content is provided to you AS IS for your information and personal use only. Download presentation by click this link. While downloading, if for some reason you are not able to download a presentation, the publisher may have deleted the file from their server. During download, if you can't get a presentation, the file might be deleted by the publisher.

E N D

Presentation Transcript


  1. ZAŠTITA DECE I OMLADINE SA POSEBNIM POTREBAMA U DOKUMENTIMA EU Socijalni rad u inkluziji OSI Mr Vojin Vidanovic

  2. Značaj zaštite OSI • Zaštita osoba sa invaliditetom je jedan od najosetljivijih i najspecifičnijih elemenata društveno-razvojne, ekonomske i pre svega socijalne politike uopšte. Naš zadatak jeste da afirmišemo razvoj invalidske zaštite u okvirima moderne socijalne politike imajući u vidu osobu sa invaliditetom kao pojedinca, ličnost sa svim opštim i specifičnim potrebama • Položaj osoba sa invaliditetom u našoj zemlji uređen je brojnim zakonskim i podzakonskim aktima, te se tako odredbe vezane za prava osoba sa invaliditetom susreću u svim važnijim zakonima izglasanim od strane Parlamenta • . Pored pozitivnih propisa izglasanih od strane Parlamenta, položaj osoba sa invaliditetom uređen je Međunarodnim konvencijama koje je naša zemlja ratifikovala, a čime su iste postale deo unutrašnjeg prava ili unutrašnjih pozitivnih propisa, ništa manje obavezujućih od zakona koje je izglasao Parlament.

  3. Invalidnost ili hendikep • Invalidnost označava ograničenje ili nedostatak sposobnosi izvođenja aktivnosti na način koji se smatra normalnim. Nesto drugačiju definiciju nalazimo kod dr Petra Milosavljevića koji navodi da invalidnost predstavlja stanje organizma nastalo usled bolesti, povrede ili urodjenog defekta, čija je posledica trajno, delimično ili potpuno smanjenje radne sposobnosti za normalan socijalni zivot, rad i privredjivanje. • Razlika izmedju oštećenja i invalidnosti je u tome što se oštećenje odnosi na pojedine delove tela i njihove funkcije, dok se invalidnost odnosi na celokupnu psihofizičku strukturu čoveka i na nemogućnost delovanja jedinke u njenoj sveobuhvatnosti. • Hendikep u zdravstvenom smislu je poteškoća pojedinca nastala zbog nekog oštećenja, invalidnosti, koji ograničava ili sprečava izvršenje funkcije koja je za tu osobu normalna. Hendikep nije samo onesposobljenost koju ima pojedinac već i onemogućenost koja dolazi spolja, iz društvene okoline.

  4. Uzroci invalidnosti • Najčešći neposredni uzroci invalidnosti su: • Nasledne bolesti • Ostale teske bolesti • Glad • Alkohol i droga • Nesreće u saobraćaju • Povrede na radu • Oštećenje sluha • Slepilo ili teško oštećenje vida • Cerebralna paraliza, lepra i epilepsija

  5. Uzroci invalidnosti kod dece Kada je dečija populacija u pitanju značajno ja naglasiti da su osnovni i najčešći uzroci invalidnosti: • 1.nasledna oboljenja • 2.infekcije i oboljenja majke tokom trudnoće • 3.infekcije deteta prilikom ili nakon rodjenja • 4.trovanje • 5.fizička povreda deteta prilikom rodjenja • 6.hromozomski poremećaji (Down Syndrom) • 7.teži socio-ekonomski uslovi

  6. Prevencija invalidnosti • Prevencija invalidnosti je veoma bitna. Na pojedine uzroke invalidnosti može se delovati u cilju opšte, posebne i specijalne prevencije. Od posebne važnosti su preventivni sadržaji u sferi životnih i radnih uslova. Smatra se da se preventivnim merama moze smanjiti, npr mentalna retardacija cak 50%. • Cilj je, koliko je objektivno moguce, smanjiti dejstvo rizik faktora kombinovanom i sinhronizovanom primenom raznovrsnih, multidisciplinarnih i multiprofesionalnih mera i oblika zastite kako bi se pojava invalidnosti svela na najmanju meru.

  7. Odnos društva • Mistično razdoblje • faza aziliranja i segregacije • faza socijalne integracije

  8. DOKUMENTI KOJI REGULIŠU PROBLEMATIKU MLADIH SA INVALIDITETOM

  9. Pravni okvir • Zdravstvena zaštita dece i mladih sa invaliditetom uređena je nizom međunarodno- pravnihakata, kako univerzalnih usvojenih pod okriljem Ujedinjenih nacija, tako i regionalnihusvojenih pod okriljem Saveta Evrope, te domaćim propisima. • Od međunarodno-pravnihakata usvojenih pod okriljem Ujedinjenih nacija posebnu pažnju zaslužuju Univerzalnadeklaracija o pravima čoveka, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnimpravima, KONVENCIJA o pravima deteta, ta dokumenta posebno posvećena uređivanjupoložaja osoba sa invaliditetom- Standardna pravila UN za izjednačavanje mogućnosti kojese pružaju osobama sa invaliditetom i Međunarodna konvencije o pravima osoba sainvaliditetom, kao i Principi zaštite osoba sa mentalnim oboljenjima i unapređenja zaštitementalnog zdravlja. • Od regionalnih dokumenata relevantna je Evropska socijalna poveljaSaveta Evrope iz 1961. godine, kao i revidirana Evropska socijalna povelja iz 1996. godine.Amsterdamski sporazum EU od posebnog je značaja za građane Evropske unije sainvaliditetom pošto je ovim temeljnim aktom EU izričito zabranjena diskriminacija na osnovuinvaliditeta. • Od propisa Republike Srbije za uređivanje zdravstvene zaštite dece i mladih sa invaliditetomnaročito su relevantni Ustav Republike Srbije, Zakon o zdravstvenom osiguranju, Zakon ozdravstvenoj zaštiti i Zakon o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom, Pravilnik omedicinsko- tehničkim pomagalima koja se obezbeđuju iz sredstava obaveznogzdravstvenog osiguranja., te, u kontekstu obezbeđivanja fizičkog pristupa zdravstvenimustanovama, izmene Zakona o izgradnji i planiranju i Pravilnik o uslovima planiranja iprojektovanja u vezi sa nesmetanim kretanjem dece, starih, hendikepiranih i invalidnih lica.

  10. UNIVERZALNA DEKLARACIJA O PRAVIMA ČOVEKA • Osobama sa invaliditetom pripadaju sva prava garantovana univerzalnim dokumentima oljudskim pravima i slobodama usvajanim pod okriljem Ujedinjenih nacija, pa tako iUniverzalnom deklaracijom o pravima čoveka. • U Univerzalnoj deklaraciji osobe sa invaliditetom se ne pominju izričito, ali odredbe člana 2kojim se prava predviđena Deklaracijom garantuju svakom čoveku “bez ikakvih razlika upogledu rase, boje, pola, jezika, veroispovesti, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ilidruštvenog porekla, imovine, rođenja ili drugih okolnosti” treba tumačiti tako da predstavljajuzabranu diskriminisanja u primeni garantovanih prava po osnovu invalidnosti. Invalidnostsvakako može i mora biti obuhvaćena formulacijom “druge okolnosti”. Ovakvo tumačenjemože se argumentovati i činjenicom da se u preambuli Standardnih pravila UN zaizjednačavanje mogućnosti koje se pružaju osobama sa invaliditetom, kao i preambuli • Međunarodne konvecije o pravima osoba sa invaliditetom, poziva na odredbe sadržane uUniverzalnoj deklaraciji UN o pravima čoveka. Do sličnog tumačenja došao je i Spečijalniizvestilac za praćenje sprovođenja Standardnih pravila UN. • Članom 25 svakome je garantovan adekvatan standard življenja radi zdravlja i blagostanja teosobe i njene porodice, uključujući medicinsku zaštitu (stav 1). Majke i deca uživaće posebnubrigu i podršku (stav 2).

  11. MEĐUNARODNI PAKT O EKONOMSKIM, SOCIJALNIM IKULTURNIM PRAVIMA • Rezolucijom 2200 A (XXI) Generalne skupštine UN od 16. decembra 1966. usvojen je iotvoren za ratifikovanje Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.Pakt je ratifikovalo oko sto pedeset država, on je 1976. godine stupio na snagu. SFRJ je bilajedna od država koje su ratifikovale Pakt i on je postao deo jugoslovenskog pravnog sistemaa danas predstavlja i deo pravnog sistema Srbije. • Stavom 2 člana 2 Pakta države potpisnice obavezuju se da jamče izvršavanje pravapropisanih Paktom bez ikakve diskriminacije “zasnovane na rasi, boji, polu, jeziku,veroispovesti, političkom ili kakvom drugom mišljenju, nacionalnom ili društvenom poreklu,imovini, rođenju ili nekom drugom položaju”. Odredbe o “drugom položaju” treba tumačiti takoda one obuhvataju i invalidnost, tako da je diskriminacija u izvršavanju prava propisanih • Paktom po osnovu invalidnosti zabranjena. Ovakvo tumačenje može se argumentovati ičinjenicama da se u preambuli Standardnih pravila UN za izjednačavanje mogućnosti koje sepružaju osobama sa invaliditetom i preambuli Međunarodne konvecije o pravima osoba sainvaliditetom poziva i na odredbe sadržane u Međunarodnom paktu o ekonomskim,socijalnim i kulturnim pravima. • Član 12 Pakta, kojim se svakom licu priznaje pravo da uživa najbolje stanje fizičkog iduševnog zdravlja koje ono može postići, značajan je za zdravstvenu zaštitu dece i mladih sainvaliditetom. Stavom 2 ovog člana dalje se predviđa preduzimanje mera neophodnih zasmanjenje dečje smrtnosti, za obezbeđivanje zdravog razvoja deteta, za sprečavanje ilečenje zaraznih, endemičnih, profesionalnih i drugih oboljenja, za stvaranje pogodnih uslovaza obezbeđenje lekarskih usluga i lekarske nege u slučaju bolesti.

  12. KONVENCIJA O PRAVIMA DETETA • KONVENCIJA o pravima deteta od izuzetnog je značaja pošto je reč o jednom od prvihmeđunarodnih akata usvojenih pod okriljem UN gde se izričito govori o invalidnosti, osobamasa invaliditetom i o njihovim pravima. Ovu Konvenciju su ratifikovale sve članice UN osimSomalije i SAD. SFRJ je potpisnica Konvecije, tako da je ona danas deo unutrašnjeg pravaSrbije. • Članom 2 Konvecije države potpisnice obavezale su se da će poštovati i obezbeđivati pravapredviđena Konvencijom svakom detetu, “bez ikakve diskriminacije i bez obzira na rasu, bojukože, pol, veroispovest, političko ili drugo ubeđenje, načionalno, etničko ili socijalno poreklo,imovno stanje, invalidnost, rođenje ili drugi status deteta ili njegovog roditelja ili zakonitogstaratelja.” Dakle, diskriminacija po osnovu invalidnosti ovde je izričito zabranjena. • Članom 17 države potpisnice Konvecije obavezale su se da omoguće pristup deceinformacijama, posebno onim čiji je cilj unapređivanje socijalnog, duhovnog i moralnog dobra,fizičkog i mentalnog zdravlja deteta. • Članom 19 Konvecije predviđena je obaveza država potpisnica da preduzimajuodgovarajuće mere radi zaštite dece od svih oblika fizičkog ili mentalnog nasilja, povreda,zloupotrebe, zanemarivanja ili nemarnog odnosa, maltretiranja ili eksploatacije. Odredbe ozaštiti od nasilja, zanemarivanja ili nemarnog odnosa od posebnog su značaja za decu sainvaliditetom, kao izuzetno ranjivog dela sveopšte decije populacije. • Član 23 Konvecije o pravima deteta posebno se bavi položajem i pravima dece sa fizičkim iliintelektualnim invaliditetom. Shodno ovom članu, države potpisnice Konvecije priznaju daova deca treba da uživaju pun i dostojan život u uslovima kojima se obezbeđuje njihovodostojanstvo, podstiče samostalnost i olakšava aktivno učešće dece sa invaliditetom uzajednici. Stavom 2 ovog člana dalje je uvaženo pravo deteta sa invaliditetom na posebnunegu: Države potpisnice Konvecije podstičaće i obezbeđivati pomoć za koju je podnetzahtev, detetu koje za to ispunjava uslove i onima koji su odgovorni za staranje o njemu.

  13. Konvencija nastavak • Stavom 3 člana 23 dalje je regulisana pomoć predviđena stavom 2 ovog člana Konvecije.Pomoć se pruža besplatno uvek kada je to moguće, imajući u vidu finansijska sredstvaroditelja i drugih lica koja se staraju o detetu sa invaliditetom. Ova pomoć osmišljena je tako • da ova deca imaju “efikasan pristup i dobijaju obrazovanje, obuku, usluge zdravstvene zaštitei rehabilitacije, pripremu za zapošljavanje i mogućnost rekreacije na način koji doprinosiostvarivanju što potpunije društvene integracije i ličnog razvoja deteta, uključujući kulturni iduhovni razvoj”. • Shodno članu 24 Konvecije, države potpisnice priznale su pravo deteta na najviši nivozdravstvene i medicinske zaštite i rehabilitacije. Biće preduzete mere da nijednom detetu nebude uskraćeno pravo na zdravstvenu zaštitu. Države potpisnice preduzimaće odgovarajućemere da smanje stopu smrtnosti kod dece, osiguraju pružanje potrebne medicinske pomoći izdravstvene zaštite, bore se protiv bolesti, neuhranjenosti, osiguraju odgovarajuću prenatalnui postporođajnu zdravstvenu zaštitu majki, obezbede pristup obrazovnim programima ozdravlju i ishrani dece, dojenju, higijeni, sanitarnim merama i sprečavanju nesreća, razvijuzdravstvenu prevenciju, službe i obrazovanje o planiranju porodice za roditelje. Konvencijapredviđa obavezu država potpisnica da preduzmu odgovarajuće mere kako bi sprečiletradicionalne postupke i običaje koji ugrožavaju zdravlje dece.

  14. STANDARDNA PRAVILA UN ZA IZJEDNAČAVANJE MOGUĆNOSTI KOJE SE PRUŽAJU OSOBAMA SA INVALIDITETOM • Generalna skupština UN krajem 1993 godine usvojila je Standardna pravila zaizjednačavanje mogućnosti koje se pružaju osobama sa invaliditetom. Usvajanje ovog aktamože se smatrati krunom Decenije Ujedinjenih nacija posvećene osobama sa invaliditetom(1983 - 1992). Usvajanjem Pravila postignut je značajan napredak u borbi za prava osoba sainvaliditetom. Standardna Pravila u martu 1995. godine prihvatila je i Vlada SavezneRepublike Jugoslavije, iako SRJ 1993. zbog sankcija UN nije učestvovala u usvajanju Pravilau Generalnoj skupštini. • Svrha Standardnih pravila je da obezbede da osobe sa invaliditetom uživaju ista prava iobaveze kao i ostali članovi društva u kojem žive. U preambuli Standardnih pravila podsećase na međunarodne standarde u oblasti ljudskih prava zacrtane Univerzalnom deklaracijom opravima čoveka, Paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim slobodama i Paktom ograđanskim i političkim pravima i slobodama. Takođe se podseća i na niz drugih akata (npr.Deklaraciju o pravima invalidnih lica) koji se bave pravima osoba sa invaliditetom.Države treba da garantuju pružanje efikasne medicinske zaštite osobama sa invaliditetom • (Pravilo 2) i da im obezbede pružanje usluga rehabilitacije, kako bi ova lica mogla dostićioptimalni nivo nezavisnosti i funkcionisanja (Pravilo 3).

  15. Pravilo 2 Pravilo 2. - Medicinska zaštita • Države treba da garantuju pružanje efikasne medicinske zaštite osoba sa invaliditetom.- Države treba da rade na obezbeđenju programa koje bi vodili multidisciplinarni timovistručnjaka za rano otkrivanje, utvrđivanje i lečenje oštećenja. Tako bi se mogli sprečiti,umanjiti ili eliminisati efekti invalidnosti. Ti programi bi trebalo da obezbede puno učešćeosoba sa invaliditetom i njihovih porodica na individualnom nivou, kao i organizacija invalidana nivou planiranja i procene. • - Socijalni radnici u lokalnim zajednicama trebalo bi da budu obučeni da učestvuju uoblastima kao što su rano otkrivanje oštećenja, pružanje primarne pomoći i upućivanje naodgovarajuće službe.- Države treba da obezbede da osobama sa invaliditetom, naročito odojčadi i deci, budepružena medicinska zaštita na istom nivou i u okviru istog sistema kao i ostalim članovimadruštva. • - Države treba da obezbede da svo medicinsko i pomoćno medicinsko osoblje budeadekvatno obučeno i opremljeno za pružanje medicinske zaštite osobama sa invaliditetom,kao i da one imaju pristup relevantnim metodama i tehnologijama lečenja. • - Države treba da obezbede da medicinsko, pomoćno medicinsko i ostalo osoblje bude naodgovarajući način osposobljeno kako ne bi davalo pogrešne savete roditeljima i takoograničilo opcije za njihovu decu. Taj proces osposobljavanja treba da bude neprekidan itreba da se zasniva na najnovijim raspoloživim informacijama.- Države treba da obezbede da osobama sa invaliditetom budu pružene sve vrste redovnihlečenja i lekova koji su im potrebni za očuvanje i poboljšanje nivoa njihovog funkcionisanja.

  16. Pravilo 2 • Pravilo 3. – Rehabilitacija • Države treba da obezbede pružanje usluga rehabilitacije osobama sa invaliditetom kako bione mogle dostići optimalni nivo nezavisnosti i funkcionisanja. • - Države treba takođe da razviju nacionalne programe rehabilitacije za sve grupe osoba sainvaliditetom. Takvi programi treba da budu zasnovani na stvarnim i individualnim potrebamaosoba sa invaliditetom i na principima punog učešća i ravnopravnosti. • - Takvi programi treba da obuhvataju širok spektar aktivnosti, kao što su osposobljavanje zaosnovne radnje, kako bi se poboljšala ili nadoknadila oštećena funkcija, zatim savetovanjeosoba sa invaliditetom i njihovih porodica, razvoj oslanjanja na sopstvene snage, ipovremene usluge kao što su utvrđivanje stanja i usmeravanje. • - Svim osobama sa invaliditetom, uključujući i lica sa teškim i/ili višestrukim oštećenjimakojima je rehabilitacija neophodna, ona treba da bude dostupna. • - Osobama sa invaliditetom i njihovim porodicama treba da bude omogućeno učešće ukoncipiranju i organizaciji rehabilitacionih usluga koje su njima namenjene. • - Sve rehabilitacione usluge treba da budu dostupne u lokalnoj zajednici u kojoj osoba sainvaliditetom živi. Međutim, u nekim slučajevima, da bi se postigao određeni čilj uosposobljavanju, prema potrebi mogu se organizovati specijalni vremenski ograničeni kursevirehabilitacije internatskog tipa. • - Osobe sa invaliditetom i njihove porodice treba podsticati da se uključe u programe zarehabilitaciju, na primer kao obučeni nastavnici, instruktori ili savetnici. • - Države treba da se koriste stručnim mišljenjem organizacija invalida prilikom formulisanja iliprocene programa rehabilitacije.“

  17. Dakle Standardno pravilo 2 naglasak stavlja na multidisciplinarni pristup u pružanjuzdravstvene zaštite osobama sa invaliditetom, prevenciju sekundarnih posledica invaliditeta,rane intervencije kako bi se sprečilo pogoršavanje zdravstvenog stanja i obezbedio najvišistepen zdravstvene zaštite. • Značajno je što Pravilo 2 insistira na obuci zdravstvenog osoblja ipružanju zdravstvene zaštite osobama sa invaliditetom u sklopu opšteg sistema zdravstvenezaštite, bez ikakve segregacije ili diskriminacije.Prilikom analize odredbi Standardnog pravila 3 o rehabilitaciji ne treba zaboraviti da je reč oširem konceptu rehabilitacije, ne samo o zdravstvenoj već i socijalnoj, profesionalnoj,okupacionoj (vezanoj za zanimanje) rehabilitaciji i osposobljavanju. Značajno je što se svevrste usluga rehabilitacije zasnivaju na realnim individualizovanim potrebama osoba sainvaliditetom i što treba da se pružaju bez diskriminacije i po mogućnosti u lokalnimzajednicama gde ove osobe žive.

  18. MEĐUNARODNA KONVENCIJA O PRAVIMA OSOBA SA INVALIDITETOM • U decembru 2001. godine Generalna skupština Ujedinjenih nacija konsenzusom je usvojilarezoluciju 56/168, kojom je formiran Ad hok komitet za razmatranje predloga nacrtaSveobuhvatne i integralne konvecije o zaštiti i promovisanju prava i dostojanstva osoba sainvaliditetom. Ad hok komitet je 25. avgusta 2006. godine uspešno okončao rad usvajajućipredlog Konvecije. Pošto je Komitet za redakturu obradio tekst predloga Konvecije • Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je Konvenciju i ponudila je državamačlanicama na potpisivanje i ratifikaciju.KONVENCIJA uređuje položaj žena i dece sa invaliditetom primenom paralelnog koloseka. Sjedne strane, svakoj od ovih grupacija posvećen je po jedan zaseban član. Ti članovipredviđaju opšte odredbe o njihovom položaju. Tako je položaj žena sa invaliditetom uređenčlanom 6, a položaj dece sa invaliditetom uređen je članom 7 Konvecije na uopšten način. • S druge strane, u odgovarajućim članovima kao što su obrazovanje, zdravstvena zaštita,zaštita od nasilja i zloupotreba, pored opštih odredbi koje se odnose na celokupnu populacijuosoba sa invaliditetom postoje i posebne mere posvećene samo ženama i deci sainvaliditetom.

  19. Član 7 predviđa da će države potpisnice preduzeti sve potrebne mere kako bi osigurale dadeca sa invaliditetom uživaju sva ljudska prava i osnovne slobode na osnovu jednakosti sadrugom decom. U svim akcijama koje se odnose na decu sa invaliditetom prvenstvenapažnja biće posvećena najboljem interesu deteta (stav 2 člana 7). Države potpisnice • osiguraće da deca sa invaliditetom imaju pravo da slobodno izraze svoje stavove o svakompitanju koje ih se tiče na osnovu jednakosti sa drugom decom, uzimajući u obzir njihovegodine i zrelost, a u ostvarivanju tog prava biće im pružena asistencija u skladu sa njihovimuzrastom i invalidnošću (stav 3 člana 7). • KONVENCIJA predviđa da sve osobe sa invaliditetom imaju pravo na uživanje najvišegmogućeg standarda zdravlja bez diskriminacije po osnovu invalidnosti. Mere za ostvarenjeovog prava detaljno su uređene članom 25. Konvecije:

  20. Države potpisnice preduzeće sve odgovarajuće mere kako bi osigurale pristup zdravstvenim iuslugama rehabilitacije vezanim za zdravstvenu zaštitu, koje će voditi računa o rodnimaspektima. Države potpisnice naročito će: • - Osobama sa invaliditetom pružiti isti raspon i standarde dostupnih zdravstvenih usluga kojesu obezbeđene i za ostale građane, uključujući usluge vezane za seksualno zdravlje ireprodukciju i programe javne zaštite zdravlja namenjene najširoj populaciji; • - Osobama sa invaliditetom pružiti one zdravstvene usluge koje im posebno trebaju zbognjihove invalidnosti, uključujući ranu identifikaciju i intervencije onda kada je to primereno iusluge usmerene na minimiziranje i sprečavanje dalje invalidnosti, uključujući među decom istarim osobama; • - Nastojati da pomenute zdravstvene usluge obezbede osobama sa invaliditetom što bližezajedničama u kojima te osobe žive, uključujući seoske zajednice; • - Zahtevati od zdravstvenih radnika da osobama sa invaliditetom pružaju zaštitu istogkvaliteta koja se pruža i ostalim licima, uključujući zaštitu na osnovu slobodnog i informisanogpristanka, kroz, prema potrebi, podizanje nivoa svesti dotičnih radnika o ljudskim pravima,dostojanstvu, autonomiji i potrebama osoba sa invaliditetom putem treninga i promovisanjaetičkih standarda za javnu i privatnu zdravstvenu zaštitu; • - Zabraniti diskriminaciju protiv osoba sa invaliditetom prilikom pružanja zdravstvenogosiguranja i osiguranja života u slučajevima kada načionalno zakonodavstvo dopušta toosiguranje, koja će biti pružana pod fer i razumnim uslovima. • -Sprečiti diskriminatorno uskraćivanje zdravstvene zaštite, zdravstvenih usluga, hrane ilitečnosti na osnovu invalidnosti.

  21. KONVENCIJA afirmiše principe da osobe sa invaliditetom treba da uživaju zdravstvene uslugebez diskriminacije u lokalnim sredinama gde žive. Ponovo je naglašen značaj ranihintervenčija i prevencije sekundarnih posledica osoba sa invaliditetom, obuke zdravstvenogosoblja. Akcenat se stavlja i na zaštitu ljudskih prava osoba sa invaliditetom u sferizdravstvene zaštite, insistiranjem na slobodnom i informisanom pristanku i stogom zabranomprinudnih medicinskih intervencija i eksperimenata. Zanimljivo je da je KONVENCIJA još jasnije povlači razliku između medicinske i socijalne rehabilitacije, posvećujući zaseban član 26pitanjima socijalne habilitacije i rehabilitacije.

  22. DOKUMENTI EU I dokumenti EU

  23. EVROPSKA SOCIJALNA POVELJA • Evropska socijalna povelja jedan je od temeljnih dokumenata Saveta Evrope. Potpisana je1961. godine u Torinu a stupila na snagu 1965. godine. Među osnovnim pravima onagarantuje pravo na socijalnu i medicinsku pomoć (član 13). Za osobe sa invaliditetomizuzetno su značajne i odredbe člana 15 koji ovim osobama garantuje pravo nasamostalnost, socijalnu integraciju i učešće u životu zajednice. • Savet Evrope 1988. godine usvaja Dodatni protokol na Evropsku socijalnu povelju.Kombinujući ova dva dokumenta i dodatna prava, SE 1996. u Strazburu usvaja revidiranuEvropsku socijalnu povelju. Revidirana Povelja stupila je na snagu 1999. godine pošto su jetri države ratifikovale. Državna zajednica Srbija i Crna Gora potpisala je revidiranu Evropskusocijalnu povelju u martu 2005. godine, ali ni Srbija niti Crna Gora nisu je još ratifikovale. • Članom 15 predviđena je obaveza država potpisnica da preduzimaju mere radiobezbeđivanja efektivnog ostvarivanja prava osoba sa invaliditetom na samostalnost,socijalnu integraciju i učešće u životu zajednice, bez obzira starost, prirodu i porekloinvaliditeta. Države će posebno preduzimati mere neophodne kako bi osobama sainvaliditetom osigurale usmeravanje, obrazovanje i stručnu obuku u sklopu opštegobrazovanja ili opštih programa obuke kad god je to moguće. Kada to nije moguće, države ćeosobama sa invaliditetom osigurati usmeravanje, obrazovanje i stručnu obuku uspecijalizovanim javnim ili privatnim organima (član 15, odeljak 1). Države će posebnopromovisati pristup osoba sa invaliditetom radnim mestima preduzimanjem mera čiji čilj jesteda ohrabre poslodavce da zapošljavaju ili da zadrže na poslovima osobe sa invaliditetom naotvorenom tržištu, u uobičajenoj radnoj sredini i uz prilagođavanje radnih uslova potrebamaovih osoba kada je to neophodno. Kada to ne bude moguće zbog onesposobljenosti osobasa invaliditetom, države će organizovati ili stvarati posebne vrste zapošljavanja za osobe sainvaliditetom, prilagođene stepenu sposobnosti ovih osoba, uz pravljenje posebnograsporeda i osnivanje dodatnih službi u određenim okolnostima (član 15, odeljak 2).

  24. Amsterdamski ugovor • U junu 1997. godine Evropska Unija usvaja Amsterdamski sporazum, koji predstavljanadgradnju Mastrihtskog sporazuma. U ovaj dokument unete su između ostalog i odredbe ozabrani diskriminacije osoba sa invaliditetom: Novi član 13 sporazuma predviđa da Savet EU,može da, preduzme odgovarajuće mere radi suzbijanja diskriminacije po osnovu pola, rasnogili etničkog porekla, verskih uverenja, invalidnosti, starosti, seksualne opredeljenosti. Ovaodredba poslužila je kao osnova za usvajanje Direktive EC/ 2000/ 78. • Istovremeno je usvojena i Deklaracija koja prati član 100a Sporazuma, o harmonizacijiJedinstvenog tržišta. Tekst ovog člana Deklaracije glasi: “Prilikom sastavljanja merapredviđenih članom 100a treba uzeti u obzir potrebe osoba sa invaliditetom.” • Unošenjem odredbi o zabrani diskriminacije po osnovu invaliditeta i o vođenju računa opotrebama osoba sa invaliditetom u svoje temeljne akte, Evropska unija demonstrirala jeodlučnost da osigura ravnopravnost svojih građana sa invaliditetom i posvećenost borbi zapoštovanje i afirmaciju ljudskih prava osoba sa invaliditetom. Pomenute odredbe unete su utekst sporazuma posle intenzivne kampanje Evropskog foruma za pitanja invalidnosti EDF

  25. KONVENCIJA O PROFESIONALNOJ REHABILITACIJI I ZAPOŠLJAVANJU OSOBA S INVALIDITETOM • Opšta konferencija Medjunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno većeMedjunarodnog ureda rada, sastavši se na svom šezdeset i devetom zasedanju 1983., iimajući na umu postojeće standarde sadržane u Preporuci o profesionalnoj rehabilitaciji(invalidi) iz 1955., Preporuci o razvoju ljudskih resursa iz 1975., izamjećujući da je od usvajanja Preporuke o profesionalnoj rehabilitaciji (invalidi) iz 1955. došlodo znatnih promena u razumijevanju potreba za rehabilitacijom, delokrugu i organizaciji službiza rehabilitaciju, kao i u zakonodavstvu i praksi mnogih članica u vezi s pitanjima obuhvaćenimtom preporukom, i uzimajući u obzir da je 1981. godinu Glavna skupština Ujedinjenih naroda proglasila • Medjunarodnom godinom invalida s temom »potpuno sudelovanje i jednakost« i da sveobuhvatni Svjetski program delovanja koji se odnosi na osobe s invaliditetom treba osiguratiučinkovite mere na medjunarodnoj i nacionalnoj razini za ostvarenje ciljeva »potpunogsudelovanja« osoba s invaliditetom u društvenom životu i razvoju i »jednakosti«, ismatrajući da je takav razvoj dogadjaja učinio primerenim usvajanje novih medjunarodnihstandarda o ovom pitanju koji uzimaju u obzir potrebu osiguravanja jednakih mogućnostii jednakog tretmana svih kategorija osoba s invaliditetom prilikomzapošljavanja i integracije uzajednicu, kako u ruralnim tako i u urbanim područjima, I odlučivši prihvatiti odredjene predloge u vezi s profesionalnom rehabilitacijom, a što je četvrta tačka dnevnog reda zasedanja, iodlučivši da ovaj instrument dobije oblik menunarodne konvencije, usvaja 1983.godine sledeću konvenciju koja se naziva Konvencija o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju (osobe s invaliditetom) iz 1983.:

  26. Zaključak • Savremeni svet čini ozbiljne namere u prevenciji invalidnosti, lečenju, rehabilitaciji i ukunom poboljšanju položaja invalida u društvu, naročito dece i omladine. Veliki broj međunarodnih i domaćih dokumenata regulišu problematiku zaštite i zabrane diskriminacije osoba sa invaliditetom. • Međutim, kako je invaliditet krupan i slozen medicinski, socijalni, psiholoski i ekonomski problem, potrebno je stalno raditi na unapređenju podizanja svesti društva o značaju ovog pitanja i pokretanju procesa za uklanjanje svih prepreka kako bi se i fizička i socijalna sredina učinila pristupačnim osobama sa invaliditetom i postigla njihova potpuna integracija u svim segmentima života.

  27. HVALA NA PAŽNJI!

More Related