EMILE DURKHEIM

1. EMILE DURKHEIM Šesto predavanje, 23. X. 2013.

2. ŽIVOT • 1858. rođen u materijalno skromnoj židovskoj obitelji, religiozni odgoj (otac, djed i pradjed su bili rabini, i on ih je trebao slijediti, ali se rano zainteresirao za katoličanstvo, a potom je postao agnostik), rana smrt oca, discipliniran student L'Ecole normale superieure. Poznanstvo s Jeanom Jauresom, problemi socijalne pravde • 1887. prof. pedagogije i znanosti o društvu u Bordeauxu, 1902. osniva i vodi katedru sociologije na Sorbonni • 1896. pokretač i izdavač (do 1912) časopisa Sociološki godišnjak • 1917. umro nakon moždanog udara (1916. na bugarskom ratištu poginuo mu je sin Andre; proglašen nestalim u siječnju, a mrtvim u travnju 1916)

3. VAŽNIJA DJELA • O podjeli društvenog rada (1893) – njegova doktorska disertacija • Pravila sociološke metode (1895) • Samoubojstvo (1897) • Elementarni oblici religijskog života: totemistički sustav u Australiji (1912)

4. PREDMET SOCIOLOGIJE • Pod utjecajem pozitivizma A. Comtea, biologizma H. Spencera i ekonomske teorije (podjele rada) A. Smitha. • Sociologija se kao znanost temelji na dva osnovna načela: ona se mora baviti društvenim činjenicama, a te se činjenice moraju tretirati kao stvari, kao objektivna i neovisna stvarnost, te se uopće svaki društveni fenomen mora analizirati iz tog objektivnog tretmana društvenih činjenica. Sociologija je objektivna znanost, koja društvo shvaća kao organsku cjelinu, sustav, a društvene procese i institucije istražuje s obzirom na njihove relevantne, sustavu potrebne funkcije. U objašnjavanju društvene pojave “valja izdvojeno istraživati stvarni uzrok koji je izaziva i funkciju koju ona vrši”. Razvoj i tipovi društva povezani su s podjelom rada. Preteča funkcionalizma u sociologiji.

5. POJAM DRUŠTVA • Društvo nije zbroj pojedinaca. Ono je posebna cjelina, “entitet sui generis”. Tokovi društvenoga života su zasebni i ne mogu se svesti ni na biološke, ni na psihološke zakone. Društvene pojave izražavaju se u obliku “kolektivnih predodžbi” koje danom društvu nameće njegova “kolektivna svijest”. • Kolektivna svijest obuhvaća ideje, iskustva i vjerovanja zajednička pojedincima koji omogućuju zajednički život unoseći sigurnost i izvjesnost, ali i norme koje reguliraju ponašanje ljudi i ograničavaju njihovo djelovanje. Ona tvori određeni sustav koji ima svoj vlastiti život.

6. DRUŠTVENA ČINJENICA • “Društvena činjenica je svaki, utvrđen ili ne, način djelovanja koji je kadar izvršiti izvanjsku prisilu; ili još, koji je općenit u cjelokupnom danom društvu u isti mah posjedujući vlastitu opstojnost, neovisnu o njezinim pojedinačnim očitovanjima.” (Pravila sociološke metode) • 3 grupe društvenih činjenica: 1. one koje se odnose na morfološku strukturu – obujam i gustoća stanovništva, teritorijalna organizacija, tehnologija; 2. društvene institucije – obitelj, religija, političke i ekonomske institucije; 3. “struje mišljenja” (stanja “kolektivne duše”) – kolektivne predodžbe, koje uključuju moralne pojmove, religijske dogme, politička i zakonska pravila. • Dvije temeljne postavke: 1. društvene činjenice treba promatrati kao stvari, 2. društvene činjenice vrše izvanjsku prisilu na pojedinca

7. Prva temeljna postavka: “Društvene činjenice treba promatrati kao stvari”. “Zapravo ne tvrdimo da su društvene činjenice materijalne stvari, nego su one stvari u istom smislu kao što su to i materijalne stvari, ali na drugi način. Što je zapravo stvar? Stvar se suprotstavlja ideji kao ono što poznajemo izvana onome što se zna iznutra. Stvar je svaki predmet spoznaje do koje se dopire prirodnom inteligencijom, sve ono o čemu ne možemo stvoriti primjereni pojam pukim postupkom duhovne raščlambe, sve što duh može shvatiti jedino ako, pomoću promatranja i eksperimenta, izađe iz sebe sama, postupno polazeći od najizvanjskijih i najneposrednijih dostupnih obilježja k onima manje vidljivima i dubljima.”

8. Druga temeljni postavka: “Društvena je činjenica svaki način djelovanja koji na pojedinca vrši izvanjsku prisilu”. Društvene činjenice prisiljavaju pojedinca na određeno ponašanje. Društvene činjenice uključuju procese i pojave koji imaju određenu trajnost i raširenost (npr. anomija, kriminalitet, razvodi, samoubojstva), a sadrže element “izvanjske prisile”. Društvenu pojavu prepoznajemo po tome što se pojedincu nameće. Prisila je prisutna npr. kad svi članovi nekog skupa ili gomile dijele isti osjećaj ili kad svi sudjeluju u nekoj kolektivnoj reakciji (smijeh). Moda je društvena pojava jer se u nekom vremenskom razdoblju oblačimo kao drugi.

9. PODJELA RADA • Metodološko pravilo: Društvene činjenice moraju se objašnjavati na temelju drugih društvenih činjenica, a ne na osnovi individualne psihologije. “Odlučujući uzrok društvene činjenice valja tražiti među prethodnim društvenim činjenicama, a ne među stanjima pojedinačne svijesti.” (Pravila…) • Uzrok podjele rada je u rastu stanovništva i iz toga nužnosti proizvođenja sredstava opstanka. Podjela rada određuje oblike društvene solidarnosti. “Kako se događa da pojedinac, i pored toga što postaje sve samostalniji, u sve većoj mjeri ovisi o društvu? Kako on može u isti mah bivati sve više osobnost i sve više solidaran? To je problem koji smo mi sebi postavili. Učinilo nam se da je ono što rješava tu prividnu proturječnost izvjesno preobražavanje društvene solidarnosti, koje je izazvano sve značajnijim razvitkom podjele rada.” (O podjeli društvenog rada)

10. … I DRUŠTVENA SOLIDARNOST • Podjela rada ne zadovoljava samo specifične materijalne potrebe, njezino je postojanje nerazdvojno od odnosa prijateljstva i zajedništva. Zapravo, prava je njezina funkcija stvaranje osjećaja solidarnosti između dviju ili više osoba. Evolucija društava određena je strukturom podjele rada - evolucija iz stanja mehaničke u stanje organske solidarnosti. Različiti oblici i tipovi društva u funkcionalnoj su vezi s podjelom rada. • Dva osnovna tipa društva: društva zasnovana na mehaničkoj solidarnosti i društva zasnovana na organskoj solidarnosti

11. DRUŠTVA MEHANIČKE SOLIDARNOSTI • Društvo mehaničke solidarnosti – predmoderno, primitivno društvo, koje je psihički homogeno i zasniva se na solidarnosti putem sličnosti • Nerazvijena podjela rada, identičnost pojedinaca, svi rade sve, nema razlike u vjerovanjima, imovini, statusu, svako odstupanje od zajedničkog strogo je zabranjeno, izopćenje iz zajednice je najteža kazna • Kolektivna svijest dominira nad individualnom, društvo raspolaže pojedincem kao sa stvari, homogenost, konformizam

12. DRUŠTVA ORGANSKE SOLIDARNOSTI • složena, civilizirana društva, koja se temelje na “organskoj solidarnosti” nastaloj podjelom rada gdje se odvija proces individualiziranja putem razgranatosti profesija (poziva), diferencijacija, različitost, osobnost • sve društvene strukture kreću se u rasponu između ovih dvaju tipova solidarnosti, što je veća podjela rada to je društvo produktivnije, bogatije i slobodnije

13. SOLIDARNOST I PRAVO • Društva mehaničke solidarnosti – dominacija kolektivnih osjećaja i vjerovanja. Pravo je represivno, ne funkcionira preko specijaliziranih institucija, nego cijelog društva. “U primitivnim društvima pravo je u cijelosti kazneno i pravdu izvršava okupljeni narod …Kad zahtijevamo kažnjavanje zločina mi se tada ne želimo osvećivati osobno nego osvećujemo nešto neprikosnoveno što osjećamo više ili manje nejasno iznad nas.” • Društva organske solidarnosti – pravo je restitutivno i kooperativno. Društvene norme stvaraju zakonska pravila koja omogućuju građansko, trgovačko, upravno i ustavno pravo, a sve vrste prava djeluju posredstvom specijaliziranih institucija i organa

14. SAMOUBOJSTVO • Samoubojstvo kao društveni fenomen: pokazao da društveni fenomen samoubojstva ovisi prvenstveno o razaranju društvene kohezije (dezintegraciji društva), a ne o individualno-psihičkim uzrocima • služio se među prvima statističkim postupkom, razlike između zemalja u stopi samoubojstva: religija – najmanje u židovskim zajednicama, potom u katoličkim zemljama, velika kod protestanata, a najveća kod ateista; obiteljske prilike – češće kod samaca, udovica ili razvedenih, rjeđe u brakovima bez djece, a najrjeđe kod parova s djecom • stopa samoubojstva usko je povezana s prisutnošću društva u životu pojedinaca - stupnju integracije društvenih grupu u kojima pojedinci sudjeluju te o nemoći društvenih normi da ograniče (reguliraju) individualne strasti

15. INTEGRACIJA I SAMOUBOJSTVO • Stupanj društvene integracije utječe na samoubojstvo, veća integriranost grupe manje samoubojstva (zato danas psiholozi i psihijatri predlažu: smanjenje socijalne izolacije, “dobrosusjedsku pomoć”, stvaranje društvenih mreža, tolerantno društvo s poštivanjem osoba); 2 tipa samoubojstva • 1. egoistično samoubojstvo – krajnja konzekvenca slobode pojedinca, neovisnost, neintegriranost; protestanti, ateisti, samci; slučaj Engleske: protestanti a manje samoubojstva - utjecaj i struktura (hijerarhija, jedinstvo, veliko svećenstvo) Anglikanske crkve; poštivanje tradicije, tradicionalizam isključuje “individualnu živost” • 2. altruističko samoubojstvo – potpuna integriranost pojedinca, samoubojstvo vojnika zbog povrijeđene časti, kamikaze, samoubojstvo staraca da ne budu na teret grupi, slavljenje ratnih heroja

16. REGULACIJA I SAMOUBOJSTVO • 3. tip samoubojstva - anomijsko samoubojstvo, nije posljedica integracije, nego društvene regulacije, nedostatak u sustavu društvene kontrole putem normi; nastaje kad je ljudska djelatnost poremećena i ljudi zbog toga pate. Anomijsko samoubojstvo proizlazi iz nemoći društvenih normi da ograniče individualne strasti • Anomija - odsutnost normi, stanje loma normativne strukture nekog društva, kad norme ne reguliraju ponašanje. Može nastati kad je društvo pogođeno nekom teškom krizom ili naglim promjenama, npr. zbog ekonomske krize ili političkog sloma, ali i iznenadnog porasta moći i bogatstva društva. U trgovini i industriji ekonomski rast je otrgnuo odnose od regulacije, od discipline što je nameću religija i zaposleničke udruge, pa su oslobođeni prohtjevi, cvjeta gramzivost, aspiracije se ne mogu obuzdati i nitko nije sklon priznati vlastitu granicu.

17. ANOMIJA I MODERNO DRUŠTVO • Anomična situacija – u kojoj društveni uvjeti ne dopuštaju ostvarenje individualnih aspiracija, nema jasnih granica između poželjnog i mogućeg, potreba i očekivanja. Stanje pojedinca koji je izvučen iz svojim moralnih korijena, nema više moralne standarde, nema osjećaj trajnosti, običaja ili obveze, nepredvidivost normi. Stanje društva – nestanak vrijednosti, tjeskoba i nesigurnost, sumnje u sve, nezaposlenost, osjećaj raspada, strah, oskudica. Migracije, urbanizacija, ekonomski slom ruše snagu normi koje su usvojene dugotrajnim ponavljanjem i navikavanjem • Anomija je posljedica prodora industrijskog društva, povećane specijalizacije i individualizacije, moralne norme gube snagu i relativiziraju se, nedostaje vrijednosna orijentacija, ljudi žive u paralelnim svjetovima, gube veze s bližnjima, nema moralnih uzora, osjetljivost i ranjivost pojedinca, ravnodušnost i cinizam. Moderno potrošačko društvo, reklama stvara potrebe koje se ne mogu zadovoljiti, aspiracije rastu brže od mogućnosti

18. RELIGIJA • Bit religije je u podjeli svijeta na sakralne (svete) i profane (svjetovne) fenomene. Razlikovanje između svetog i profanog najvažnije je razlikovanje u cijeloj ljudskoj misli. “Pod svetim stvarima ne smijemo razumijevati samo ona osobna stvorenja koja se nazivaju bogovi ili duhovi; kamen, drvo, izvor, kamenčić, komad drva, kuća, jednom riječju, bilo što može biti sveto.” (Elementarni oblici religijskog života) • Sakralno je skup stvari, vjerovanja i rituala koji postaju religija tek kad oblikuju sustav. “Religija je čvrsto povezan sustav vjerovanja i običaja koji se odnose na svete, to jest izdvojene i zabranjene stvari, naime sustav vjerovanja i običaja koji sve svoje pristalice sjedinjuje u istu moralnu zajednicu nazvanu crkva.”

19. Kritika naturalizma • Odbacuje animizam i naturalizam kao i sve one pristupe koji ne vide društvo kao izvor religije i društvenu funkciju religije, nego je svode na “spletove iluzija”. “Danas svi složno priznaju da su pravo, moral, pa i sama znanstvena misao rođeni u religiji, da su se s njom dugo ispreplitali i da su ostali prožeti njenim duhom. Kako bi puka opsjena mogla tako snažno i na tako trajan način oblikovati ljudske svijesti?... Kada su filozofi 18. st. religiju proglasili velikom zabludom koju su smislili svećenici, njezinu postojanost mogli su barem objasniti korisnošću koju je svećenička kasta nalazila u obmanjivanju svjetine. Ali ako su sami narodi bili tvorci, istovremeno kao i žrtve, ovih sustava pogrešnih ideja, kako se ta izvanredna podvala mogla održati tijekom cijele povijesti.”

20. FUNKCIJA RELIGIJE • Opće je obilježje različitih religija njihova funkcija očuvanja idejnog i moralnog jedinstva društva, ta se funkcija najjasnije vidi u primitivnim plemenima – istraživao vjerovanja australskih plemena • Religiozni ceremonijali – jačati osjećaj solidarnosti i jedinstva članova plemena. Svaki klan unutar plemena ima totem – simbol koji se smatra svetim i služi kao objekt prepoznavanja nadindividualne pripadnosti svakog člana klana, podsjeća svakog člana na vrijednost očuvanja zajedništva i dužnost koji iz toga slijede. U modernom društvu tu funkciju ima nacionalna zastava.

21. Religija je vječna • “Postoji nešto vječno u religiji što je osuđeno nadživjeti sve partikularne simbole kojima se religijska misao sukcesivno okruživala. Ne može postojati društvo koje, u redovitim intervalima, ne osjeća potrebu za suzdržavanjem i reafirmiranjem kolektivnih osjećaja i kolektivnih ideja koje čine njezino jedinstvo i njezinu osobnost.”

22. SVJETOVNA RELIGIJA • Društvo treba mehanizam osnaživanja kolektivne svijesti, društvene integracije, ceremonije, vjerovanja koja potiče povezanost ljudi. U religiji će ostati trajnim elementi kulta i vjere. • Ako se izgubi vjera u stare, javit će se nove religije, koje ne moraju nužno biti povezane s natprirodnim objavama. Moderno društvo se sekularizira, društvenu funkciju religije preuzimaju svjetovna vjerovanja ili znanost. Nove, svjetovne religije izraz potrebe za stabilnosti i ravnotežom sistema. Važnost znanosti koja će stjecati elemente svjetovne religije na isti način kao što svjetovnim religijama postaju ideologije, etničke identifikacije, profesionalni kodeksi.

23. Svetost ugovora • Ugovor se ne može objasniti u sklopu individualnih interesa ili razuma. On počiva na predugovornim temeljima koji se na kraju izvode iz zajednice. No moć ugovora je također odraz svetog, sposobnosti društva da posveti odnos na način na koji posvećuje druge odnose. Medij je jezik. Riječi mogu biti obdarene snagom svetog radi koje prisiljavaju i obvezuju one koji ih izgovaraju. “Dovoljno je da budi izgovorene u ritualnom obliku i u ritualnim uvjetima. Svojstvo svetog poprimaju samim tim činom.” Jedan od načina davanja svetog karaktera jest zavjet ili zazivanje božanstva. Kroz to božansko biće postaje jamac razmijenjenih obećanja, a obećanje postaje prisilno, pod prijetnjom svetih kazni.

24. “Pravna formula je nadomjestak za svete formalnosti i obrede.” Svečani, ritualni ugovor nasljeđuje konsenzualni ugovor, u kojemu ima malo toga u obliku svečanosti ili rituala. Međutim, ideja “nepromjenjivosti volje” ostaje bitna za ugovor u bilo kojem obliku, a za nju je nužno da postoji ideja više moći koja posvećuje dogovor. “Da nije bilo ugovora putem svečanog rituala, ne bi bilo ideje ugovora uzajamnim pristankom. Niti bi bilo ideje o tome da bi časna riječ, koja je nepostojana i koju svatko može povući, mogla biti zajamčena i da bi mogla dobiti snagu.” • Ta je perspektiva primjenjiva i na vlasništvo. Odakle ideja prava i svetosti vlasništva? Sigurno ne iz instinkta ili interesa, jer bi oni samo izazvali želju za povećanjem vlasništva, a ne poštivanjem tuđeg vlasništva koje je toliko duboko da se svrstava u najdublje ljudske vrijednosti.

25. “Svetost raspršena u stvarima, koja ih je štitila od bilo kakva profanog prisvajanja, bila je provedena određenim obredom bilo na pragu ili na vanjskom obodu polja. Ovdje je ustanovila nešto kao pojas svetosti ili svetog kružnog nasipa koji štiti područje od bilo kakvog upada autsajdera. Prijeći tu zonu i stupiti na otočić odvojen ritualom od ostatka zemlje, bilo je rezervirano samo za one koji su te obrede obavljali, to jest, one koji su stekli posebne veze sa svetim bićima, izvornim vlasnicima zemlje. Po stupnjevima, svetost koja počiva u samim stvarima preselila se u osobu: više nisu posjedovale to svojstvo, osim posredno, jer su bile podređene osobama koje su i same bile svete. Vlasništvo više nije bilo kolektivno, postalo je individualno.”