Kršćanstvo i filozofija

1. Kršćanstvo i filozofija

2. Pojava kršćanstva Kršćanstvo se javlja tridesetih godina poslije Krista u Palestini unutar židovske zajednice kao kult i pokret malobrojnih sljedbenika Isusova učenja. Slobodno se širi i izvan granica židovstva - Pax Romana. Razvija na židovskoj tradiciji saveza između Boga i čovjeka opisanog u knjigama Zakona - Tora (Pentateuh – Petoknjižje) – Biblija Staroga zavjeta. Okosnicu čini: • deset zapovijedi kojedefinirajuodnos prema Bogu, ljudima, životu i vrijednostima. U tekstovima Novoga zavjeta, koji se sastoji od Evanđelja, knjige Djela apostolska, niza Poslanica (pobudnih pisama novoosnovanim kršćanskim zajednica) prvih širitelja kršćanstva i proročke Knjige otkrivenja, opisano je djelovanje Isusa, dugo očekivanog Mesije, tj. kršćanski nauk. Kršćanima su važne knjige i Staroga i Novoga zavjeta jer je sam Isus poručio da nije došao ukinuti Zakon nego ga ostvariti. Kršćanstvo je nov i revolucionaran pokret i u mnogočemu inovativan. S filozofskoga gledišta najzanimljivije je: Evanđelje po Ivanu.

3. Novi savez – temelj kršćanstva Isus 4. ili 6. god. pr.K. • S oko 30 godina počinje javno djelovati – propovijedati. • Okuplja prve učenike, sljedbenike – apostole. • Narod ga prepoznaje kao očekivanog, od Boga obećanoga Mesiju. No, narod očekuje osloboditelja od okupatorske rimske vlasti. • Aktualnoj židovskoj teokratskoj hramskoj vlasti smeta Isusova djelatnost i sve veća popularnost jer su imali izvjesnu korist u kolaboraciji s Rimljanima. (Rimljani naime, dopuštaju pobijeđenim zemljama određenu samostalnost u unutrašnjoj politici.) • Židovsko vrhovno vijeće (vlada) odlučuje da je “bolje da jedan čovjek pogine umjesto da strada cijeli narod”. Od tada vrebaju Isusa uhvatiti, ali ne pred javnošću. Traže suradnika koji će im ga u tajnosti predati. • Konačno ga hvataju ga i u improviziranom sudskom postupku osuđuju na smrt. Traže odobrenje od Rimljana da ga smaku. • Isus pogubljen osudom Velikog Vijeća i presudom Rimljana (Pilat – rimski namjesnik se oportunistički priklanja donesenoj odluci Židova i ne trudi se provjeriti opravdanost odluke). • Isusovi učenici su se razbježali i pritajili. No, nekoliko dana (3) nakon Isusove smrti počele su se širiti vijesti da je grob prazan. Pojavljuju se svjedoci koji tvrde da je Isus živ, da su ga vidjeli – da je uskrsnuo od mrtvih. Isus je ukazuje svojim učenicima kojima daje poslanje da šire ono što su od njega čuli.

4. Što radikalno novo donosi kršćanstvo? • Isus propovijeda o životu na drugomsvijetu. • Ovaj svijet je tek priprema za zagrobni vječni život: uskrsnuće, sudnji dan, vječno blaženstvo. • Bog je milostiv otac ljudima, on je ljubav, a ne okrutan bog kazne. • Bog želi da se svi ljudi spase. • Konačno ispunjenje čovjeka događa se na drugom svijetu. • Bol i patnja neće ostati besmisleni. • Iskupiteljska žrtva Spasitelja, sina Božjega – Isusa, podaruje nam vječni život, a vjera u uskrsnuće daje nam sigurnost. Uvjet: • prekid s vrijednostima ovoga svijeta: • Gdje je vaše blago, tu će biti i vaše srce. • Tko sačuva život, izgubit će ga; a tko zbog mene izgubi svoj život, sačuvat će ga.

5. utjeha najpotrebnijima • Kršćanstvo su najprije prihvatili niži slojevi: siromašni, neuki, nemoćni, poniženi, oni koji najviše osjećaju zla ovoga svijeta, koji trpe nasilja i nepravde, koji žude mir, ljubav i pravednost. - najbrojniji dijelovi stanovništva. • Kršćanstvo obećava spas i propovijeda zajednicu dobara i potrošnje (među njima sve je bilo zajedničko), a bogatima i moćnima gotovo poriče mogućnost spasenja. Kršćanstvo promovira etiku ljubavi • Dok je poruka Staroga Zavjeta (Biblije) – ljubav prema Bogu i pravednost, prva i najveća zapovijed Novoga Zavjeta je uz Ljubi Boga i druga zapovijed ovoj jednaka: ljubi bližnjega. • A na pitanje “Tko je moj bližnji?” Isus poručuje – svakičovjek! (Priča o “milosrdnom Samaritancu”.) • Kršćanstvo osvaja svojom etikom ljubavi:nenasiljem, praštanjem i milosrđem. • Inzistira na čistoći namjere, na smislu čina a ne na njegovu obliku: Više volim milosrđe nego žrtvu.

6. Kršćanstvo je namijenjeno svima. Bog je otac svim ljudima i želi da se svi ljudi spase. Obraća se svim ljudima dobre volje neovisno o rodu, rasi, naciji, državljanstvu, staležu; ne gleda tko je tko, jer su svi djeca Božja, svi su pred Bogom jednaki: • Nema tu više Židova ni Grka: nema više ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muškog ni ženskog, jer ste svi samo jedan u Isusu Kristu.(Pavao apostol) Ontologija • Iako u Novozavjetim spisima (Evanđeljima, Poslanicama…) nema filozofskog učenja, ipak se u ponekima nađe odraz ljudske mudrosti i pojmova iz grčke filozofije: “U početku bijaše Riječ (Logos), i Riječ bijaše od Boga – i Riječ bijaše Bog…Sve je po njoj postalo…” • “Što je rođeno od tijela, tijelo je, što je rođeno od Duha, duh je… Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa (dualizam) • “Ne sabirajte sebi blago na zemlji… nego na nebu…”

7. Vjera - povjerenje bez računice Kršćanstvo - nova vjera isprva ne nastoji oko racionalne uvjerljivosti svojih teza: • “Izvorna snaga religioznog uvjerenja obična puka, prostodušnost i čistoća srca »ludih«, koji vjeru primaju bez obrazloženja, posramit će mudre.” Tekstovi Novoga Zavjeta (Evanđelja, Poslanice…) smatraju se izravnom Božjom porukom i istinom. Za kršćane je to ObjavaBoga – neprikosnoveni autoritet koji se prihvaća srcem i ne provjerava razumom. Dovoljno je da je to Božja poruka. • Vjerovanjeu ono što je dano najvišim svjedočanstvom objave isključuje istraživanje: Što ima raditi Atena s Jeruzalemom, što Akademija sa Crkvom, što heretici s kršćanima?... Ako im se sviđa, neka uspostave stoičko i platonovsko i dijalektičko kršćanstvo. Međutim mi poslije Isusa Krista ne trebamo radoznali djela, ni istraživanja poslije Evanđelja… (Tertullijan)

8. Potreba za sustavom Ali situacija se ubrzo izmijenila. • Trebalo je spriječiti lutanja, suprotstaviti se različitim oblicima herezei drugim religijama, oduprijeti se filozofskoj kritici. • Trebalo je privući i djelovati i na obrazovanije ljude. Crkva, je zato prionula da sustavno domisli i izloži svoje učenje, da ga racionalno utemelji - da izgradi svoju filozofsku osnovu, jer: • religija treba udovoljiti ne samo čuvstvu, srcu • nego i razumu, pa je zato nastojala svoj život pretvoriti u nauku. • Tako svijet stare kulture ulazi u kršćanstvo.

9. Patristika Apologija kršćanstva

10. Patristika Crkveni oci (lat. patres) su vjerski učitelji kršćanstva. • Cilj njihovog učenja je bio da uz pomoć antičke filozofije izgrade i učvrste kršćansko učenje te ga obrane protiv poganstva i gnoze*. • Najznačajniji i najdjelotvorniji zastupnik kršćanske filozofije u antici je Aurelije Augustin. (4.st.) Njegovo djelo, na koje je utjecao neoplatonizam, glavni je izvor kasnijeg srednjovjekovnog mišljenja. Osnovno pitanje: Je li filozofija vjeri korisna, beskorisna ili čak štetna? Klement(četvrti papa, nasljednik Anakleta, od 88. do 98. Bio je rimljanin židovskog podrijetla) Bog je htio filozofiju, a njezina je razumna upotreba spasonosna. Čak su i grčki filozofi, kad su npr. imali uvid u pratemelj svijeta, stajali pod utjecajem prirodnogaBožjegprosvjetljenja, iako im je nedostajala Objava. Tertulijan(Iz Kartage, vjerojatno advokat. Oko 197. obratio se na kršćanstvo, no 205. postaje montanist. Jedan je od najznačajnijih i najoriginalnijih kršćanskih latinskih pisaca prije Augustina.) Oštro odbija filozofiju. On se opire prodiranju filozofije u prostor vjere: Što ima raditi Jeruzalem s Atenom?!

11. *gnoza i gnosticizam Gnoza (znanje) - gnosticizam - niz različitih sinkretičkih religijskih pokreta, različita uvjerenja da su ljudi božanska bića zarobljena u materijalnom svijetu stvorenom od nekog nesavršenog bića, tzv. demijurga. • Gnosticizam je svojstveni religiozni odgovor na osjećaj izgubljenosti i otuđenosti. • Kao religijski pokret razvija se u ranom kršćanstvu. Naglašava oslobođenje od ovog svijeta usvajanjem ezoteričkih saznanja pri čemu unutrašnjasamospoznaja dovodi do spoznaje Boga. Naglašava je intuitivni način mišljenja - nasuprot racionalnom. • Osnovna preokupacija gnosticizma je problem zla u svijetu. Od tog etičkog dualizma stvoren je ontološki dualizam: svijet je zao, materija je zla. • Ljudi se dijele na one koji se mogu spasiti i one koji ne mogu. Spasenje se može dogoditi samo po tajnom znanju – gnozi. Spasonosnu spoznaju prenosi određeni objavitelj-spasitelj, a zajamčena je posebnom ezoterijskom predajom, te je u stanju spasiti onoga tko je primi. • Gnostik je posjednik duhovnog elementa, takozvani pneumatik, odbacuje i osuđuje potpuno ovaj svijet jer zna da je u njemu stranac. Njegova domovina je pleroma, to jest svijet božanske punine u koju on može prispjeti zahvaljujući tajnom znanju – gnozi koju mu posreduje određeni duhovni objavitelj. • Kao dio filozofske tradicije, predstavlja jedan od prvih pokušaja da se naučavanje kršćanstva protumači pomoću spekulativne filozofije.

12. Grgur iz Nice • Čovjeka je kao spona osjetnoga i duhovnoga svijeta. Duša je"stvorena, živa, umska supstancija koja organskom tijelu i tijelu sposobnom za osjete daje moć života i zapažanja." • Duša i tijelo tvore jedinstvo. Osjetna i razumska djelatnost upućene su jedna na drugu. Razum se s osjetima služi kao instrumentom. • Bog je ne-stvoreni bitak i nepromjenljiv, • Čovjek stvoren na sliku Božju ali je promjenljiv. Zbog te promjenljivosti postoji mogućnost da se čovjek snagom svoje slobodne volje može okrenuti od dobra prema zlu. Origen (ugledni učitelj i veliki propovjednik, reformator aleksandrijske škole, iznimno utjecajan i plodonosan pisac 3. stoljeća, protivnik gnostičkih hereza) • Bog je nematerijalan i stvorio je svijet ni iz čega. • Njegov je Sin Logos i zauzima srednje mjesto između oca i svijeta. • Stvari u svijetu odraz su Logosa. U početku je Bog sva duhovna bića stvorio jednako savršeno. Njihove razlike potječu od njihove slobodne volje po kojoj imaju mogućnost biranja i dobra i zla. • Duhovi što stoje na Božjoj strani jesu anđeli, dok su potpuno otpali duhovi demoni. Između njih suljudi. • Kao kazna za grijehe, duše su spojene s tijelom ali imaju mogućnost očišćenja. Na koncu svjetskog bitka duhovi će se spasiti od zla i sve će ponovno ući u Božje jedinstvo.

13. platonizam Pseudo-Dionizije Areopagita(naziv kojim se označava anonimni kršćanski autor iz kasnog 5. i ranog 6. stoljeća koji je sastavio korpus teološko-mističnih spisa) U Bogu su sadržane praslikesvih bića kao misli i izrazi njegove volje. • Stvari u svijetu proizlaze iz njega, a svoju bit imaju po sudjelovanju na praslikama. Tako stvari sudjeluju u Bogu, ali ne i on u njima, jer Bog je "iznad bića" i "iznad biti" (protiv panteizma). • Proizlaženje stvari iz Boga ostvaruje se u stupnjevima, tako da nastaje hijerarhijski poredak bitka. • Svijet teži povratku u Boga kao temelja iz kojega je nastao. Žudnja ljudske duše za Bogom pronalazi ispunjenje u mističnom ujedinjenu s božanskim Jednim. Ovo učenje je veoma slično učenju o idejama kod Platona.

14. Aurelije AugustinTagasta (Numidija), učitelj gramatike i retorike u Kartagi, Rimu i Milanu. • U svojim glasovitim Ispovijestima(Confessiones) opisao je lutanja, slobodno i burno proživljene mladosti. Bio se priključio manihejskoj nauci koja naučava neprestanu borbu svjetla i tame, dobra i zla. U zreloj dobi oduševio se kršćanstvom i pokrstio u Milanu posvetivši se svećeničkom pozivu. Vratio se u rodnu Afriku i dugo djelovao kao biskup u Hiponu. Djela Augustin je od svih crkvenih pisaca najplodniji i najsvestraniji. Po vlastitim riječima, do 427.g. napisao je 93 spisa u 232 knjige, ne uračunavajući propovijedi. Njegova se djela mogu podijeliti na: autobiografska, filozofska, apologetska, dogmatska, polemička protiv hereza, egzegetska, moralno asketska, pisma i govore. Glavna im je odlika psihološka raščlamba. Piše sa strašću, po čemu je privlačan i današnjem čitatelju. Njegova filozofija predstavlja cjelovit filozofski sustav dobrim dijelom pod utjecajem Platonovog učenja ali i sa značajnim razlikama.

15. Nauk o čovjeku - antropologija Čovjek je prema Augustinu, razumom obdarena supstancija, što se sastoji od tijela i duše. • Duša je stvorena na sliku Božju, a kao supstancija obdarena je razumom, jednostavna je, duhovna, slobodna i besmrtna. • Duša je život tijelu, sjedište je misli i samosvijesti. Upravo je samosvijest, «memoria sui», stožerna misao za dokazivanje duhovnosti, besmrtnosti i slobode duše. • Odnos duše i tijela Augustin ne vidi kao Platon po kome su duša i tijelo dvije potpune supstancije sposobne za samostalno djelovanje. Po Augustinu između duše i tijela postoji duboko i bitno jedinstvo, premda su različite naravi. • On doduše ističe prednost duše nad tijelom, ali nikada ne tvrdi da bi tijelo bilo «zatvor» duše (kako je to mislio Platon). Što je ljudski život? • S jedne strane je to mučenje: “martryrium, bijeg k smrti, pakao života. Biti rođen znači započeti bijedu i ojađenost. Sadašnjost, prošlost i budućnost čovjeka - ta stanja vremenitosti - ugrožena su ljudskim nedostacima, duševnim i tjelesnim frustracijama. Vremenitost se pokazuje kao raspad, svijet je u biti agonija, izmjeničnost života i smrtnosti, zatočeništva veseljaka i rasplakanih. Svuda se širi smrtonosna bolest, kojoj se čovjek opire svakog trenutka trkom u smrt.” • S druge strane “sve ima svoj smisao, kojeg se ljudsko srce ne može odreći – nade u sretni kraj kod Boga.” Životnu potrebu za Bogom, tvorcem i izvorom našeg bivovanja  Augustin je izrazio na početku Ispovijesti glasovitom izrekom: Jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi. Život je put k Bogu.

16. Nauk o svijetu - kozmologija Kako je Bog stvorio svijet? Dva su moguća odgovora: iz ničega, ili iz vlastite biti. • Da ga je stvorio iz vlastite biti značilo bi da je jedan njegov dio postao promjenjiv i konačan (jer se svijet mijenja), što nije moguće - jer se Bog ne mijenja. • Augustin zaključuje da je Bog sve stvorio iz ništa i to slobodnom voljom i ljubavlju, po svojoj riječi. Čimbenici koji tvore svijet su materija, vrijeme i forma (vječne ideje). • Bog je najprije stvorio bezličnu materiju, a onda ju je oblikovao na taj način što joj je usadio praklice - rationes seminales. • Pod Božjim upravljanjem materija se dalje sama razvijala. Što je radio Bog prije nego je stvorio nebo i zemlju? • U Bogu ne postoji ni prije ni poslije, jer on je nepromjenjiva vječnost.  • Vječno postojanje je za razliku od onog vremenitog, potpuno zajedno i bez susljednosti. • Prije stvaranja vrijeme nije postojalo. Stvorivši sve, stvorio je i vrijeme, stoga je govor o vjekovima prije stvaranja prazan i bez bilo kakve znakovitosti. • Bog živi u vječnosti, dok stvorenja i čovjek žive u vremenu.

17. Etika Što je zlo? Zlo nije neka zbiljnost u sebi, neka supstancija ili biće (kako su naučavali manihejci), nego je manjak dobra te ovisi o čovjekovom slobodnom odlučivanju. • Zlo ulazi u svijet ne kao neka zla zbiljnost, nego kao manjak u odnosu na zbiljnost i red. Ono je slično mraku koji je nedostatak svijetlosti. • To što je manjak ne umanjuje njegovu težinu. Svrha etike? Svrha cijele filozofije je etika. Za razliku od Aristotela koji čovjeka definira kao biće koje ima razum, Augustin će čovjeka definirati po njegovoj volji. • Temeljna svrha čovjeka je odabrati najveću svrhu – najviše dobro. To znači birati svoje ostvarenje a u suprotnom bi značilo birati svoje prokletstvo. • Čovjek nije slobodan u odnosu na svoju svrhu – jer je predodređen za najveću sreću. Ta sreća ili blaženstvo sastoji se u posjedovanju Boga. “Jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.”

18. Volja - voluntarizam Augustin prvi u povijesti zastupa voluntarističko gledište: volja (htijenje) je iznad razuma. Volja je moć - suština čovjeka i stoji iznad razuma. Sjetimo se da su Sokrat, Platon, Aristotel… razumu davali prvenstvo, pa čak i definirali čovjeka po njemu (npr. Aristotel). • sve što čovjek radi proizlazi iz njegove volje, koja je apsolutno slobodna (osim po pitanju ostvarenja čovjekove svrhe). • Volja je nezavisna od razuma. Po razumu znamo a po volji djelujemo. • Voljom se čovjek opredjeljuje i u pitanjima vjere i prihvaća istinu Objave. Mjerilo djelovanja • Bog je stvorio čovjeka usmjerena na sebe, pa samo u njemu pronalazi ispunjenje svoje težnje. • U pravoj, tj. na Boga usmjerenoj ljubavi, čovjek pronalazi mjerilo svojega djelovanja. • Ako je to istinska ljubav, ne treba nikakvih drugih moralnih zakona. Stoga Augustin može reći: Ljubi i čini što hoćeš!

19. Nauk o spoznaji Nadilaženje skepticizma - gdje se nalazi temelj sigurne spoznaje? • u svijesti samoga sebe, u iskustvu vlastite egzistencije • i kad sumnjaš – svjestan si da ti sumnjaš. Dakle čovjek je sposoban spoznati istinu i to najprije onu da sam jest – Ako se i varam, jesam!(Tisuću godina kasnije slično će misliti i R. Descartes.) Tako put k temeljima sigurnosti vodi prema unutra – svjesnost samoga sebe. Augustinova klasična formula o tome glasi: Ne idi van, okreni se u sebe samoga; u nutarnjem čovjeku stanuje istina. • Od osjetnog izvanjskog svijeta (foris), k unutarnjem svijetu ljudskoga duha (intus) i odatle do najunutarnijeg srca (intimum cordis): do Boga temelja same istine. Vjera (objava) i spoznaja (racionalizam) • U vjeričovjek može razviti svoje spoznajne mogućnosti, kao i obratno, spoznavanje može potvrditi vjeru: Vjeruj, da bi spoznao; spoznaj, da bi vjerovao.

20. od anamneze do iluminacije • Kratkotrajan osjetni utisak ne može nam dati pojam neke stvari, tj. shvaćanje biti stvari. • Tek u sjećanju (anamneza) možemo očuvati slike tih utisaka, spajati ih i uspoređivati… dobiti jasnoću o stvari - pravu spoznaju o stvari. Kako možemo spoznati ideje, tj. spoznati ono što je nedostupno osjetilnom iskustvu? • Augustin odgovara svojom teorijom iluminacije: Vječne istine dane su nam zahvaljujući prosvjetljenju od Boga. • Ideje su praslike svega bitka u duhu Božjemu. Stvoreni svijet je ostvarenje i odraz tih praslika. (Opet stari dobri Platon.)

21. Politika - De civitate Dei Augustinovo djelo De civitate Dei (O državi Božjoj), imalo je velik utjecaj na europsku filozofiju povijesti i političku podjelu državne vlasti u srednjem vijeku. Filozofija povijesti • Povijest se može pojmiti kao borba između dobra i zla, dvaju kraljevstava: Božje države i zemaljske države. • Njih su dvije utemeljene u različitom načinu ljubavi: • zemaljska, po ljubavi prema sebi koja se uzdiže sve do prezira Boga, • nebeska po ljubavi prema Bogu, koja se uzdiže do prezira sebe. Crkva i država su vanjski pojavni oblici koji su u stvarnoj povijesti prisutni jedno u drugomu. Na koncu vremena Crkva i država se rastavljaju a Božja država izlazi kao pobjednik.

22. Osvrt Augustin je najveći filozof patristike a možda i najznačajniji i najutjecajniji teolog Crkve uopće. Njegov utjecaj pogađa sav crkveni život: ne samo filozofiju i dogmatiku, moral i mistiku, nego i društveno-karitativni život, crkvenu politiku, državno pravo. Proglašen je 1295. god. crkvenim naučiteljem. Osim pisanih djela, osnovao je i crkveni red augustinaca kojima je propisao pravila koja su bila uzor i drugim redovima.