1 / 37

TEORIJE I MODELI PROMJENE PONAŠANJA

TEORIJE I MODELI PROMJENE PONAŠANJA. Integrativni socijalni rad Marina Ajduković 2013. Promjena – unutarnja potreba ili/i zahtjev okruženja. Promjena je sastavni i nužni dio života pojedinaca, obitelji, organizacija, društva

ahanu
Télécharger la présentation

TEORIJE I MODELI PROMJENE PONAŠANJA

An Image/Link below is provided (as is) to download presentation Download Policy: Content on the Website is provided to you AS IS for your information and personal use and may not be sold / licensed / shared on other websites without getting consent from its author. Content is provided to you AS IS for your information and personal use only. Download presentation by click this link. While downloading, if for some reason you are not able to download a presentation, the publisher may have deleted the file from their server. During download, if you can't get a presentation, the file might be deleted by the publisher.

E N D

Presentation Transcript


  1. TEORIJE I MODELI PROMJENE PONAŠANJA Integrativni socijalni rad Marina Ajduković 2013

  2. Promjena – unutarnja potreba ili/i zahtjev okruženja • Promjena je sastavni i nužni dio života pojedinaca, obitelji, organizacija, društva • U prirodnom stanju postoji stalna promjena pojedinca u dinamičkoj transakciji između njega i okruženja “U istu rijeku ne možeš dva puta zakoračiti” Heraklit

  3. Što je krajnji cilj intervencija socijalnog rada? • Promjena • Koga? • Čega? • Kakva?

  4. TEORIJE I MODELI PROMENE PONAŠANJA Dvije skupine teorija Teorije o predikciji promjene ponašanja odgovaraju na pitanje zašto ljudi mijenjaju ili ne mijenjaju ponašanje bave se unutarnjim i vanjskim faktorima koji pridonose odluci osobe da promeni neko ponašanje Teorije o prirodi, strukturi i procesu promjene ponašanja odgovaraju na pitanje kako ljudi menjaju ponašanje bave se i faktorima koji doprinose procesu donošenja odluke ali i samom procesu kroz koji se promjena provodi i održavanju postignute promene

  5. Modeli promjene ponašanja Najznačajniji teorijski izvori o nameravanoj promjeni (ne o razvojnoj promjeni) teorija razumnog djelovanja i planiranog ponašanja teorija socijalnog učenja transteorijski model promjene

  6. Što je zajedničko modelima promjene Percepcija pretnje – je li osoba svjesna i razmišlja li o tome koliko je neko ponašanje štetno Emocionalne reakcije – emocionalni odgovor na percipiranu pretnju Očekivanje ishoda – percepcija da će promjena ponašanja dovesti do smanjivanja vjerojatnoće ostvarenja pretnje ili da će doprinjeti promicanju nekih osobnih vrijednosti

  7. Što je zajedničko modelima promjene (2) Osoba djelotvornost – percepcija osobe da je sposobna provesti promjenu ponašanja (sa ovim je često povezan faktor otpornosti na iskušenje) Postojanje ili percepcija prepreka – objektivne ili percipirane prepreke da se određeno ponašanje provede Dobiti i nedostaci (stavovi) – percepcija korisnosti ili štetnosti posljedica do kojih dovodi promjena ponašanja Veštine i kompetencije –je li osoba stvarno sposobna da provede određeno ponašanje

  8. Što je zajedničko modelima promjene (3) Percipirani socijalni pritisak (subjektivne norme) – što osoba misli da okolina misli da ona treba da uradi Namjera – da li osoba ima namjeru i da li planira da provede ponašanje Povodi za akciju – unutrašnji i vanjski poticaju koji povećavaju vjerojatnoću da će se osoba odlučiti da preduzme akciju Sklonost otporu – sklonost osobe da preporuke za promjenu ponašanja doživi kao manipulaciju i da ima potrebu da im se odupe

  9. Transteorijski model promjene(Prochaska i DiClemente 1983; 1986) Osnovne pretpostavke modela su: promjena nije događaj nego proces promjena se odvija kroz prepoznatljive faze kretanje kroz faze nije linearno nego spiralno da bi se promjena provela nužna je svjesna i namjerna posvećenost, tj. promjena se ne događa spontano da bi promjena bila djelotvorna nužno je primjenjivati adekvatne strategije u pravo vrijeme mali postotak ljudi je spreman da poduzme konkretnu akciju, veći postotak ljudi samo ima namjeru da se mijenja

  10. Faze promjene • pretkontemplacija - bez razmišljanja o promjeni • kontemplacija - razmišljanje o promjeni • priprema za promjenu • akcija • održavanje promjene • (Povratak na staro – regresija na neku od ranijih faza)

  11. Integrativni model oporavka (Integrative Recovery Model, De Leon, 1996.) Model razlikuje šest pred-tretmanskih faza od kojih se zadnje četiri javljaju uključivanjem osobe u tretman: • Nijekanje (teškoće u prepoznavanju problema i prihvaćanju posljedica), • Ambivalencija (postoji određen stupanj prepoznavanja problema te prisutne teškoće u prihvaćanju posljedica), • Vanjska motivacija (pripisivanje problema vanjskim utjecajima), • Unutarnja motivacija (prepoznavanje unutarnjih razloga za osobnu promjenu), • Spremnost na promjenu (želja za traženjem opcija promjene ponašanja koje nisu povezane s tretmanom) te • Spremnost na tretman (spoznaja da tretman može pomoći u promjeni).

  12. PROCES (HOLISTIČNE) PROMJENE F.M. Staemmler & W. Bock ( ) ( ) STAGNACIJA Ja sam žrtva Problem su drugi POLARIZACIJA Osoba je rastrgana između “sada” i nečeg drugog I ja sam odgovoran(na)?! DIFUZIJA Ne znam, zbunjen(a) sam KONCENTRACIJA Kako dalje? RAZVOJ Nešto novo se može razviti

  13. Procesi promjene (1) • Procesi promjene se odnose na one skrivene ili očigledne aktivnosti i iskustva osobe koje ona doživljava kada pokušava da promjeni neki svoj osjećaj, mišljenje, ponašanje ili odnos prema nekom problem. • Svaki proces obuhvaća širok spektar aktivnosti korisnika te brojne tehnike i postupke koje proizlaze iz različitih teorijskih orijentacija, a koje korisnik provodi pod vodstvom stručnjaka za vrijeme i između susreta. • Pokazalo se da slične aktivnosti korisnik poduzima i kada nije uključen u savjetovanje/terapiju nego samostalno pokušava da riješi neki problem.

  14. Najznačajniji procesi promjene • podizanje svjesnosti • dramatično olakšanje • promjena samovrednovanja • promjena vrednovanja okoline • samooslobađanje • pomažući odnosi • Kontra-uvjetovanje • upravljanje potkrepljenjem • kontrola podražaja • socijalno oslobađanje

  15. Procesi promjene (2) • Prethodno navedeni procesi promjene su bili izdvojeni na temelju komparativne analize preporučenih terapijskih tehnika promjene u različitim terapijama. • Ovako izdvojeni procesi naknadno su podvrgnuti velikom broju empirijskih provjera i faktorskih analiza na temelju čega je nastala lista od deset bazičnih procesa.

  16. Procesi promjene (3) • U odgovarajućim istraživanjima sudjelovali su i pacijenti uključeni u institucionalne tretmane, terapeuti, savjetovatelji, ali i ljudi koji su samostalno, bez institucionalne pomoći pokušavali da postignu određenu promjenu u ponašanju. • Generalni zaključak je da se i osobe koje u prirodnoj sredini pokušavaju da promjene nešto u svom ponašanju, osjećajima ili razmišljanju, oslanjaju na različite i raznovrsne procese promjene koji se poklapaju sa procesima izlučenim iz teorijskih pristupa iako ove osobe ništa ne znaju o tim teorijskim pretpostavkama (DiClemente i Prochaska, 1982). • Najvažniji nalaz je da uspješna terapijska promjena nije jednostavno povezana sa nediferenciranom upotrebom nabrojanih procesa. Naprotiv, efikasan tretman podrazumijeva diferenciranu upotrebu selektivnih procesa promjene kao strateški kritičnih točaka u procesu provođenja promjene

  17. Procesi promjene (4) 1. Povećanje svjesnosti • Odnosi se na intervencije koje imaju za cilj proširenje svjesnosti korisnika o problemu, prirodi, uzrocima i posljedicama problema i mogućim načinima njegovog rješavanje 2. Dramatično olakšanje • Odnosi se na tehnike koje omogućavaju doživljavanje i izražavanje osjećaja povezanih s problemom i rješenjem problema, odnosno intervencije koje potiču povećanje emocionalnog iskustva uz smanjivanje negativnog afektivnog naboja nakon poduzimanja odgovarajućeg ponašanja.

  18. Procesi promjene (5) 3. Promjena samovrednovanja • Odnosi se na različite intervencije koje potiču kognitivno i emocionalno procjenjivanje vlastite slike o sebi u odnosu na problemske aspekte života i promjenu te slike u pravcu većeg prihvaćanja samoga sebe. 4. Promjena vrednovanja okoline • Odnosi se na intervencije koje potiču emocionalnu i kognitivnu procjenu povezanosti nekog problema i sredine u kojoj se taj problem događa i promjenu te procjene u pravcu aktiviranja resursa koji motiviraju i podržavaju promijenjeno ponašanje

  19. Procesi promjene (6) 5. Samooslobađanje • Odnosi se na intervencije koje potiču (1) povjerenje korisnika da je promjena moguća, odnosno da korisnik ima izbora da drugačije reagira na unutrašnje ili vanjske podražaje i (2) posvećenost da se djeluje u skladu s tim vjerovanjem. Laici ovo često nazivaju snaga volje.

  20. Procesi promjene (7) 6. Socijalno oslobađanje • Odnosi se na direktne intervencije koje potiču korisnika da poveća izbore u širem socijalnom okruženju, tako što se uključuju u akcije koje pružaju podršku promjeni, ali i na indirektne intervencije koje podrazumijevaju učešće stručnjaka u onim društvenim akcijama koje povećavaju senzibilitet sredine na mentalno zdravstvena ili/i psihosocijalna pitanja. • Stručnjak - uključivanje u razne društvene ili/i političke akcije za povećanje prava manjina ili u rad raznih organizacija civilnog društva. • Korisnika - povećanje osjetljivosti za socijalni i širi kontekstualni aspekt njegovog problema i aktualne mogućnosti za njegovo rješavanje problema.

  21. Procesi promjene (8) 7. Kontra-uvjetovanje • Odnosi se na razne oblike učenja alternativnih oblika ponašanja problematičnom ponašanju, odnosno, mijenjanja odgovora na neki podražaj, oslanjajući se na principe klasičnog uvjetovanja. 8. Kontrola podražaja • Odnosi se na intervencije koje potiču i ohrabruju korisnika da restrukturira svoje okruženje u cilju kontrole visoko rizičnih “okidača” za ponašanje koje želi izmijeniti.

  22. Procesi promjene (9) 9. Upravljanje potkrepljenjem • Odnosi se na tehnike bazirane na modelu instrumentalnog uvjetovanja. Uključuje različite oblike očiglednog, kroz formu ugovora ili skrivenog potkrepljivanja adekvatnijih ponašanja ili malih koraka u tom pravcu, kao i poticanje samopotkrepljujućeg ponašanja. • Obuhvaća intervencije koje pripadaju bihevioralnoj i kognitivno bihevioralnoj tradiciji, ali se može prepoznati i u raznim ritualima koji se provode u humanističko orijentiranim grupnim pristupima i u sistemskom pristupu. 10. Pomažući odnosi • Odnosi se na tretmanske intervencije koje se oslanjaju na empatiju, uspostavljanje suradnog pomažućeg odnosa, tehnike ugovora, stvaranje atmosfere pripadanja i prihvaćanja, mreže zaštite i podrške sl. • To su najčešće korišten proces kod osoba koje samostalno pokušavaju riješiti svoj problem

  23. Široki raspon tehnika djelovanja • U navedenim procesima koriste se intervencije kao što su interpretacija, konfrontacija, klarifikacija, prorađivanje, reflektiranje, (samo)opažanje, (psiho)edukacija, povratne informacije, sklapanja ugovora, tehnike domaćih zadataka biblioterapija, razne tehnike vizualizacije, vođene fantazije, igranje uloga, tehnike relaksacije, trening asertivnosti, tehnike praćenja dnevnih aktivnosti … • To su različite tehnike koje dolaze iz kognitivnog, bihevioralnog, gestalt terapijskog pristupa, ali i egzistencijalističkih i humanističkih pravaca kao što su npr. logoterapija

  24. Razgovor o promjeni Stručnjak treba poticati korisnika da govori o promjeni. Što više netko govori o promjeni to je vjerojatnije da će se promijeniti. Primjeri izjava o promjeni koje treba poticati: • Želim promijeniti kod sebe ... (otkriva želju za promjenom). • Mogu promijeniti ... (pokazuje sposobnost za promjenu). • Važno je da promijenim ... (pokazuje važnost promjene). • Trebam promijeniti ... (otkriva potrebu za promjenom). • Promijenit ću ... (pokazuje odlučnost/spremnost za promjenu). • Poduzimam/koristim (npr. time-out) da bih promjenio svoje ponašanje. (pokazuje aktiviranje i započinjanje promjene).

  25. Tehnike poticanja i podržavanja govora o promjeni • Postavljati otvorena pitanja koja traže odgovore koji navode na govor o promjeni (“Što biste mogli učiniti da se takva situacija više ne ponavlja?”) • Analizirati ravnotežu odluke: pitati za pro- i kontra- razloge u vezi sa zadržavanjem odnosno mijenjanjem postojećeg ponašanja. • Pitati o pozitivnim i negativnim aspektima sadašnjeg ponašanja. • Tražiti elaboraciju/primjere. Pitati za detalje (“Kažite nam više o tome.” “Kada se to posljednji put dogodilo?”) • Pogled unazad. Pitati o vremenu prije nego je počelo nasilno ponašanje. Koliko su stvari tada bile bolje, drugačije? • Pogled unaprijed. Pitati što bi se moglo dogoditi ako se ništa ne promjeni. Kako bi mogao izgledati život klijenta ako se uspije promijeniti i postigne svoj tretmanski cilj?

  26. Tehnike poticanja i podržavanja govora o promjeni (2) 7. Ispitati ekstreme. Što bi se najgore moglo dogoditi ako klijent ne promjeni svoje ponašanje? Koje su najbolje stvari koje bi mu se mogle dogoditi ako promjeni svoje ponašanje? 8. Koristiti procjene. Pitati: “Na skali od 1 (uopće nije važno) do 10 (maksimalno važno) koliko vam je važno da promijenite ...?” Zašto ste procijenili __ , a ne __ (niži broj nego je naveden)?” Što se treba dogoditi da promjenite ocjenu __ na __ (viši broj)?” Alternativno: “Koliko ste sigurni da možete postići promjenu ako to odlučite? 9. Ispitati ciljeve i vrijednosti. Pitati klijente što žele u životu, kojim vrijednostima se rukovode u životu? Kako se njihovo sadašnje ponašanje uklapa u te ciljeve i vrijednosti? 10. Približiti jednu stranu ambivalencije. Pitati: “Je li vam ... (navesti konkretno ponašanje ili stav klijenta) toliko važno da ne želite odustati od toga bez obzira na posljedice?”

  27. Kritika modela

  28. Što je zanemareno? • Reaktivni otpor • Ljudi su slobodni ponašati se u različitim situacijama po svojoj volji. Kad je ta sloboda ograničena, osoba doživljava reaktivni otpor odnosno motivaciju da ponovno uspostavi slobodu svojeg ponašanja (Brehm i Brehm, 1981.) • Osoba koja je prisiljena pohađati neki tretman ponašat će se na niz predvidljivih načina. Tako će npr. izražavati ljutnju prema voditelju, pasivno sudjelovati u grupi ili se povući. • Koristiti što više načina za smanjivanje otpora. Npr. omogućavanje izbora ili pojašnjavanje toga što je, a što nije obavezno. Pomaže i korištenje principa i tehnika motivirajućeg razgovora i isticanje dosadašnjih pozitivnih rezultata tretmana. Isticanje posljedica neuspjeha i prijetnje kaznom pridonose povećavanju otpora. • Utjecaj stresa i traume na doživljavanje i ponašanje

  29. Literatura • DiClemente, C.C., Prochaska, J.O. (1982). Self-change and therapy change of smoking behavior. A comparison of processes of change in cessation and maintenance. Addictive Behaviors, 7, 133-142. • Gavrilov-Jerković, V. (2004) Profil spremnosti klijenata za promenu i preferencija tipičnih procesa promene. Psihologija, 37 (1) 89-108. • Pokrajac – Bulian, A., Tkalčić, M., Guina, T., Štimac, D. (2005). Primjena transteorijskog modela u ispitivanju procesa promjene u pretilih osoba. Psihologijske teme. 14 (2), 29 – 40. • Prochaska, J. Q, DiClemente, C. C. (1983). Stages and Processes of Self-Change of Smoking: Toward An Integrative Model of Change. Journal of Consulting and Clinical Psychology. 51 (3), 390 – 395. • Prochaska, J.O., Norcross, J.C., Fowler, J.L., Follick, M.J., Abrams, D.B. (1992). Attendance and outcome in a work site weight control program. Processes and stages of change as process and predictor variables. Addictive Behavior, 17, 35-45.

More Related