1 / 14

Film i druge umetnosti

Film i druge umetnosti. Odnos filma prema drugim umetnostima jedan je od glavnih problema kojim se bave teoreti č ari filma, bez obzira na to da li insistiraju na sličnostima ili na razlikama među njima.

bud
Télécharger la présentation

Film i druge umetnosti

An Image/Link below is provided (as is) to download presentation Download Policy: Content on the Website is provided to you AS IS for your information and personal use and may not be sold / licensed / shared on other websites without getting consent from its author. Content is provided to you AS IS for your information and personal use only. Download presentation by click this link. While downloading, if for some reason you are not able to download a presentation, the publisher may have deleted the file from their server. During download, if you can't get a presentation, the file might be deleted by the publisher.

E N D

Presentation Transcript


  1. Film i druge umetnosti Odnos filma prema drugim umetnostima jedan je od glavnih problema kojim se bave teoretičari filma, bez obzira na to da li insistiraju na sličnostima ili na razlikama među njima. • U studijama i knjigama iz oblasti filmske teorije zastupljeno je uvek jedno od dvaju gledišta o kojima smo govorili: • ili se film smatra za prevashodno sintetičku umetnost (pa se iznalaze mogućnosti za što bolje »uklapanje« elemenata drugih umetnosti u filmsko delo), • ili se film shvata kao potpuno samo­svojna umetnost (pa se ukazuje na načine »prevazilaženja (elemenata drugih umetnosti u filmu i otkrivaju »specificnosti« ovog medijuma). • Postoje i autori koje obrađuju pitanje odnosa među umetnostima uopšte; ovde ćemo navesti dva kapitalna dela: »Panorama savremenih ideja« u redakciji Gaetana Pikona i »Umetnosti i odnosi među njima Tomasa Manroa.

  2. Film i druge umetnosti • Pikon, s izvanrednim smislom za sintezu, prati razvitak svih umet­nosti, stavljajući težiste na istorijsku povezanost među njima. U tom sklopu on i film posmatra kao izražajno sredstvo koje znači kariku u lancu razvitka sveopšte umetnosti, kao modernu etapu ljudskog nastojanja da snagom duha transponuje stvarnost i vizije u artistički svet, pri čemu se film najvše približio izgledu stvar­nosti, iako je stvarno najudaljniji od nje. Smatrajući da je »film imao uticaja na književnost više nego knji­zevnost na film«, Pikon zaključuje da» film nikako ne može da se svede na jednu estetiku«, jer je »sam razvitak njegovih tehničkih sredstava i njegove industrijalizacije znatno menjao ovu estetiku u poslednjim decenijama«.

  3. Film i druge umetnosti • Manroa više interesuju teorije različitih izražajnih sredstava, pa prema tome i filma. • On odmah dolazi do zaključka da film »izlazi izvan tradicionalnih klasifikacija umetnosti«, i to sve očiglednije i drastičnije što se više tehnički usavršava i proširuje svoje izražajne mogućnosti, pa zbog toga »nijedna definicija ovog medijuma ne može biti potpuno adekvatna, jer se kinematograf menja toliko brzo da svaka teorija po­novo mora da se prilagođava novim mogućnostima izražavanja«. • Ma koliko ovaj Manroov zaključak bio tačan (iz čega proizlazi da je besmisleno postavljati bilo kakve teorije o fiImu!), ipak je moguće i korisno uočavati u čemu je suština kinematografskog načina izražavanja, kakva je, uopšte, priroda ovog medijuma, po čemu se on razlikuje od drugih umetnosti i čemu teži (naročito u određenom trenutku).

  4. Jezik filma • U modernom filmu najprihvatljiviju teoriju filma kao jezika dao je, izvesno, Aleksandar Astrik, tvorac ideje »kameri-stilo«, čiji sam naziv govori da je nastala po ugledu na književnost (kamera je isto što i pero u ruci književnika!). • Objašnjavajući svoju zamisao, Astrik kaze: • »Jezik - to znači oblik u kome ili pomoću koga umetnik može da izrazi svoje misli ­ma koliko one bile apstraktne - ili da svoje unutarnje, psihološke preokupacije prevede u slike i zvukove, isto kao što bi to učinio u eseju ili romanu. Zbog toga sam i nazvao novi film 'kamera-stilo'. Režija više nije i ne može da bude sredstvo za ilustraciju ili prikazivanje secena (kao u pozorištu), već je to određen način pisanja.«

  5. Jezik filma • I Rober Breson ističe da je za dejstvo filma od prevashodne važnosti uspostavljanje pravog, funkcionalnog odnosa izmedu slika-kadrova. To kao problem ostaje i u modernom filmu, koji zanemaruje montažu, ali u kome i te kako treba voditi računa o odnosu između različitih pozicija kamere u koje ona pomeranjem dolazi. • Breson kaže: »Film ne treba da se izražava slikama, već odnosom među slikama, kao što se slikar ne izražava bojama, već odnosom između boja. Ako je slika neutralna i kao takva stavi se pored druge slike, ona počinje da 'treperi'. Nije u pitanju život priče ili život dramske ličnosti, već život samog filma. Od trenitka kada slika oživi - počinje film. Film nije nikakav spektakl, film je pisanje.« • 0 pitanju filmskog jezika postoje razna shvatanja tearetičara. Stariji, koji su svoja gledišta formirali na principima izražavanja nemog filma, razradili su teoriju prema kojoj se film izražava posredstvom vizuelnih »znakova«, »ideograma« (pojmovnih znakova), koji tek povezani daju odredeni smisao.

  6. Jezik filma • Ejzenstejn je pisao: »U filmu se kombinuju opisni kadrovi jednog smisla, neutralne sadržine - u intelektualne kontekste i nizove, pri čemu se tezi maksimalnoj lakoničnosti vizuelnog predstavljanja apstraktnih pojmova.« • Noviji teoretičari dozvoljavaju da film bude istovremeno i jezik i biće, jer, kako kaže Žan Mitri, »filmska slika je sama po sebi objektivna, nezavisna, samostalna, a film je neuhvatljiv jezik u kome su predstavljena stvar i znak jedno nedeljivo biće.« • Drugi, opet, potpuno odbacuju tvrdnju da je film jezik, smatrajući da je »svojstvo jezika da pridaje značenje pojmu koji se razlikuje od stvari što ih označava, dok u filmu značenje i stvar predstavljaju isto« (Žilber Koen-Sea), ili, kao Marsel Marten, zaključuju da je film »usled čudesne sposobnosti da nas uključuje u zbivanje sveta, pre nego bilo koja druga umetnost, jezik bića, i još više od toga: samosvojno biće«. U svakom slučaju, kada se govori o nemom filmu, ili »ozvučenom« filmu (koji se još uvek izrazava klasičnim montažnim postupkom) moguće je raspravljati o filmskom jeziku.

  7. Jezik filma • Tačno je da se film odigrava u vremenu, ali se, isto tako, film zbiva i u prostoru, što naročito ističu moderne tehnike snimanja i projiciranja. Svedoci smo da film izrasta u integralno izražajno sredstvo, koje sve više gubi obeležje »jezika« i postaje »biće«, tj. jedna potpuna fuzija života na ekranu, koja poseduje snagu same stvarnosti. Upravo zbog toga, neophodno je proučiti i upoznati sve faze razvitka filma kao izražajnog sredstva, pa prema tome i one elemente koji su predstavljali, (još uvek predstavljaju, jednu od osnovnih specificnosti kinematografskog medijuma upotrebljavanog, kao što se upotrebljava jezik, za izražavanje određenih ideja i emocija. • Danas ima najviše teoretičara koji pokušavaju da izmire prirodu filma sa zahtevima klasične estetike. Osnovno nastojanje Edgara Morena u njegovoj knjizi »Film ili izmišljeni čovek« jeste da uspostavi sintezu izmedu realnog i irealnog na ekranu, pri čemu objašnjavanje filmske iluzije traži u okvirima shvatanja filma kao "jednog afektivnog jezika" čija magija "kretanja pretvara u ritam, ritam u jezik; od kretanja ka kinestazi i govoru, od slike ka osećanju i misli" pri čemu objašnjenje filmske iluzije traži u okvirima shvatanja filma kao »jednog afektivnog jezika« čija magija »kretanje pretvara u ritam, ritam u jezik; od kretanja ka kinestezi i govoru, od slike ka osećanju i misli«.

  8. Jezik filma • U osnovi ovakvog shvatanja i dalje preovlađuje montažni princip, sarmo što se ne isključuje »magijsko i fotogenično« dejstvo koje izbija iz samog kadra. • Moren zaključuje: »Smenjivanje planova teži takvom uobličavanju govora u čijem ce okviru pojedinačni kadar igrati ulogu čitavog znaka.« Moglo bi se reći da Morenova sinteza predstavlja krajnji domet teorija koje film shvataju kao »čisto gramatičku specijalizaciju«, kao "jezik koji u sebi nosi ideografske mogućnosti; gde svaki kadar- simbol sadrži manju ili veću meru apstrakcije".

  9. Filmologija • Ova naučna disciplina javlja se sa razvojem filma, kao posledica velike popularnosti ovog medija i njegovog osobenog dejstva na ljudsku psihu. Nastala je kao rezultat interesovanja psihologa, filozofa i sociologa za "fenomen filma", pa analogno tome proučava film sa psihološke, filozofske i sociološke strane. Naravno, sa psihologijom jedne umetnosti povezana je estetika, pa bi se moglo reći da filmologija izučava psihološku strukturu filmskih izražajnih sredstava, kao i socijalnu funkciju dejstva sadržine filma. • U tom smislu filmologija razlikuje pojam filmskiod pojma kinematografski. • Mitri objašnjava da pojam "filmski" kvalikuje delo kao takvo (umetnost filma, na primer, jeste filmski pojam), dok se pojam "kinematografski odnosi na socijalni, tehnički i industrijski vid filma". • Kao što vidimo, filmologija se interesuje kako za estetiku tako i za tehniku i industriju filmskog stvaralaštva i filmske proizvodnje, ali uvek sa gledišta dejstva, funkcije i posledica koje ovi elementi imaju na gledaoca kao individuu i na publiku kao masu, odnosno društveni sloj.

  10. Filmologija • Jedan od istaknutih pisaca iz ove oblasti svakako je profesor Žilber Koen-Sea, koji je u svom »Eseju o principima jedne filozofije filma« izložio osnovnu problematiku filmologije. Po njemu, izučavanje filmologije obuhvata naročito pitanja filozofije, što je razumljivo kada se ima u vidu da ova disciplina proučava strukturu jednog medija, s obzirom na to kako on dejstvuje ne samo na psihu čoveka i njegove društvene postupke, već i na njegov pogled na svet, stvarnost koja ga okružuje: na snove, imaginarno i fantastično, na religiju, politiku, smrt, smisao postojanja. To samo potvrđuje koliko je složeno dejstvo filma i, iznad svega, koliko je snažan i širok njegov uticaj. • Koen-Sea ističe da film, pre svega, predstavlja i znači »sliku koja se kreće«, zatim »potrebu jednog izražajnog sredstva da dejstvuje kao kolektivni spektakl«, i, najzad, da sve to »zahteva određenu materijalnu bazu i tehnička sredstva«. On podvlači da treba razdvajati »filmsku ekspresiju« od »kinematografskog dejstva« na gledaoce. I zaključuje: "uopšte, film je neophodno posmatrati iz dva aspekta: kao funkciju dejstva na gledaoce i kao samu sliku, njen sadržaj i njen postupak."

  11. Filmologija • Iz toga proizlazi osnovna razlika između "filmske činjenice" (fait filmique) i "kinematogrifske činjenice" (fait cinematographique). Filmska činjenica znači izražavanje života, čoveka, stvarnosti i duha, imaginarnog i materijalnog, bića i stvari, posredstvom sistema kombinovanja slika (vizuelnih slika: autentičnih i stilizovanih, kao i auditivnih slika: zvučnih i verbalnih). Suština kinematografske činjenice sastoji se u puštanju u opticaj međuljudske grupe određenog fonda dokumenata, senzacija, utisaka, ideja, osećanja i materijala preuzetih iz života, oblikovanih filmom na njemu svojstven način.« • Na osnovu ovoga moglo bi se zaključiti da pojam filma proučavaju estetika i psihologija, a pojam kinematografije sociologija i filozofija. Sve zajedno, bila bi filmologija! Naravno, navedene termine treba uslovno prihvatiti, kao i podelu interesovanja pojedinih disciplina za određeni vid filmskog stvaralaštva i njegove funkcije.

  12. Filmologija • Činjenica je da se, upravo zbog velike popularnosti filma i specifičnosti dejstva zvučne slike, mnogi naučnici interesuju za ovaj medij i da se o filmu piše i raspravlja daleko više nego o bilo kojoj drugoj umet­nosti. Pošto se zna da čovek najveći procent utisaka spoljnjeg sveta prima preko vizuelnih percepcija, a film mu pruža autentičnu sliku koja se kreće kao sam životi, uz tozvuči i čuje kao sama stvarnost, jasno je da takvo »totalno« dejstvo filma mora da ima snažan uti­caj na gledaoca koji je čitavim svojim bićem obuzet u doživljavanju filmske iluzije. Za Anri Lemetra film ima prevashodno »vocation fantastique«, jer uvlači gledaoce u »jedan irealan svet preko realnih kinematografskih slika«. • Edgar Moren nalazi da »veza između sveta filma i snova ne znači bukvalnu materijalizaciju sna, već predstavlja realni svet zaodenut irealnim«, kao štoje to slučaj u muzici, te se u filmu održava »neprekidna dijalektička veza izmedu realnog i irealnog«. • Žorž-Alber Astr definiše film kao »istovremeno najveću iluziju i najtotalnije otkrivanje same stvarnosti«, a Klod Morijak nalazi da »film ima tu prednost nad pozorištem što irealnom daje najkonkretniji izgled stvarnosti, još više, štootkriva nadrealno u samoj realnoj činjenici«. Žan Kokto priznaje da je »snaga filma u njegovom verizmu«, ali da stvari i činjenice u njemu otkrivaju »svoje irealno značenje koje publika u životu ne primećuje«.

  13. Film kao narativno-dramska i dokumentarna struktura • koreni filma iz klasičnih umetnosti (književnost, pozorište...) • najčešći filmski rodovi i vrste • film u sebi nosi elemente "totalne iluzije stvarnosi" • struktura dokumentarnog filma

  14. Fotografija između dokumenta i kreacija • Prve fotografije • Primena fotografije • Umetničko izražavanje u fotografiji • Dokument i novinska fotografija

More Related