1 / 54

8. PREDUZETNIČKI MENADŽMENT

8. PREDUZETNIČKI MENADŽMENT. PREDUZETNICI: DEFINICIJA I KARAKTERISTIKE TIPOVI PREDUZETNIŠTVA PROCES KREIRANJA PREDUZETNIŠTVA IZBOR OBLIKA VLASNIŠTVA UPRAVLJANJE RASTOM POSLOVA KREIRANJE INOVATIVNE KLIME PREDUZETNIČKE VJEŠTINE POSTOJEĆI MITOVI O PREDUZETNIŠTVU

jonah-gibbs
Télécharger la présentation

8. PREDUZETNIČKI MENADŽMENT

An Image/Link below is provided (as is) to download presentation Download Policy: Content on the Website is provided to you AS IS for your information and personal use and may not be sold / licensed / shared on other websites without getting consent from its author. Content is provided to you AS IS for your information and personal use only. Download presentation by click this link. While downloading, if for some reason you are not able to download a presentation, the publisher may have deleted the file from their server. During download, if you can't get a presentation, the file might be deleted by the publisher.

E N D

Presentation Transcript


  1. 8. PREDUZETNIČKI MENADŽMENT

  2. PREDUZETNICI: DEFINICIJA I KARAKTERISTIKE TIPOVI PREDUZETNIŠTVA PROCES KREIRANJA PREDUZETNIŠTVA IZBOR OBLIKA VLASNIŠTVA UPRAVLJANJE RASTOM POSLOVA KREIRANJE INOVATIVNE KLIME PREDUZETNIČKE VJEŠTINE POSTOJEĆI MITOVI O PREDUZETNIŠTVU USLOVI ZA RAZVOJ PREDUZETNIŠTVA

  3. 8.1. Preduzetnici: definicija i karakteristike Postoje brojne definicije preduzetnika. Ekonomisti su definisali preduzetnike kao ljude koji ulažu sredstva za proizvodnju (materijal, rad, mašine), isključivo radi generisanja profita. Preduzetnik je ličnost sposobna da prepozna tržisne povoljnosti i aspekte rizika i da ulaže potrebne resurse radi korišćenja povoljnosti u ostvarivanju bogatstva. Preduzetnik isključivo teži ka korišćenju ukazanih tržišnih šansi. To je neko ko stiče bogatstvo i efikasno koristi proizvodne resurse, neko ko se razumije u strategijski menadžment i praksu strategijskog planiranja.

  4. Kane Vesper je sve preduzetnike podijelio u četiri grupe, i to su: preduzimač, graditelj tima, nezavisni inovator i multiplikator šablona (šema).

  5. Preduzimač uglavnom obavlja sve potrebne poslove i u tome mu pomaže mali broj zaposlenih pojedinaca. Ne treba da raspolaže posebnim znanjima i vještinama u koordiniranju rada nekoliko zaposlenih. Poslovi se obavljaju lično. Drugi tip preduzetnika je graditelj tima. Graditelj tima je pojedinac koji koristi stečeno znanje radeći za druge kao osnovu za novo poslovno ulaganje. Pojedinci radeći u izvjesnoj firmi stiču znanja koja kasnije koriste u započinjanju novih poslova. Nezavisni inovator je upravo preduzetnik koji razmišlja o boljim proizvodima ili uslugama i preduzima akcije za stvaranje preduzeća koje treba da proizvodi, tj. stvara inovirane proizvode, procese i dr. MuItiplikatori šablona su preduzetnici koji vode uspješnu poslovnu praksu i onda je uspješno koriste u drugim poslovima. Poznato je da je polovina tima Ray Kroc-a iskorišćena za razvoj McDonalds-a.

  6. 8.2. Tipovi preduzetništva Preduzetništvo je teško definisati, zbog toga što za različite pojedince ima različito značenje. Ono podrazumijeva spremnost da se preuzme rizik, ali i podrazumijeva sposobnost stvaranja - kreativnost. Preduzetništvo traži određenu percepciju, kretanje, posvećenost i ozbiljan rad u cilju identifikovanja ekonomskih pogodnosti. Preduzetništvo je, dakle, proces usmjeren na stvaranje bogatstava. Da bi taj proces bio uspješan potrebno je da se kreativno upotrebe raspoloživi proizvodni resursi: zaposleni, kapitaI, mašine, informacije i dr.

  7. Prema tome preduzetnistvo je: proces, kreativna upotreba proizvodnih resursa i usmjerenost na stvaranje bogatstva (dobiti). Karakteristike uspješnog preduzetništva su: konstantna orijentacija na tržište, prijetnje i šanse koje pruža i procjenu tržisne pozicije preduzeća, formiranje timova za prevođenje projekta iz faze razvoja u fazu konkretizacije, pojave na tržištu (proizvod, tehnologija, znanje) i korišćenje malih, tzv. plitkih organizacija u kojima se ostvaruje lakši kontakt između malih radnih timova.

  8. Postoje dva tipa preduzetništva: intra-preduzetništvo i eksterno-preduzetništvo.

  9. lntra-preduzetništvo je proces promovisanja inovacija i strategijskih promjena u velikim organizacijama. Zadatak intra preduzetništva je da izvrši difuziju kapaciteta za inovacije unutar velikih firmi. Postoje i druge definicije i shvatanja intra-preduzetništva. Međutim, pod intra- preduzetništvom treba podrazumijevati aktivnosti preduzeć okrenute na tzv. unutrašnju stranu organizacije: na Ijude sredstva način rada ideje, projekte i sl.

  10. Pod eksternimpreduzetništvom treba podrazumijevati aktivnosti usmjerene na eksterne dijelove firme, na procjenu relevantnosti okruženja i koncipiranju odgovora na njegove zahtjeve. Eksterno preduzetništvo, dakle, “drži” vezu između firme i okruženja i nastoji da svojim akcijama, mjerama i inicijativama maksimalno doprinese stvaranju i afirmaciji intra-preduzetništva, stvaranju klime za dorninirajuće vrijednosti koje su zasnovane na traganju i otkrivanju novog, na inovaciji pojedinaca članova organizacije.

  11. 8.3. Proces kreiranja preduzetništva Stvaranje preduzetničkih firmi je složen posao, pošto u sadašnjim uslovima djeluje veliki broj konkurenata i što su promjene tako brze da zahtjevaju proaktivno djelovanje, izbor djelatnosti i koncept razvoja u budućnosti u relativno kratkom roku. Oni koji se odluče da ostvaruju beneficije iz preduzetničkih aktivnosti treba da slijede izvjesne potrebene i logički zasnovane postupke. Prvi korak u svemu tome jeste ideja za novo ulaganje. Ideje dolaze iz različitih izvora, na primjer, kao iskustvo iz rada u industriji, profesiji i dr. i kao nastojanje ili poboljšanje izvjesnih ideja koje su korišćene od drugih. Osim toga, one dolaze iz uslova da nisu zadovoljene potrošačke potrebe, iz istraživanja i dr.

  12. Prihvatanje određene ideje i njeno pretvaranje u konkretan zadatak podrazumijeva više postupaka, kao što su: prikupljanje ideja i stvaranje ideja, rešetanje ideja radi selekcije najpovoljnijih, kreiranje ambijenta i obezbjeđenje materijalnih pretpostavki.

  13. Drugi korak je planiranje. Kada je iskristalisana ideja za novi posao i stvoren inspirativni okvir i ambijent za njenu implementaciju, nužno je sačiniti dokument kojim treba odrediti poslovne detalje za njeno ostvarivanje, uzimajući u obzir često sužene materijalne mogućnosti.

  14. Plan sadrži sledeće tipične poslovne detalje: misiju ili viziju kompanije, informacije o industriji i tržištu, informacije o dobavljačima, informacije o broju i vrsti kadrovskih potreba, finansijske informacije o izvorima i korišćenju početnih i drugih fondova, planove za proizvodnju proizvoda i usluge, uključujući raspored pogona i raspored proizvodnje, poslovnu politiku za proširivanje kredita za kupce - potrošače i informacije o licencama, patentima, taksama i dr.

  15. 8.4. Izbor oblika vlasništva Oblik vlasništva koji će preduzetnik odabrati za svoj biznis može biti od krucijalne važnosti za njegov uspjeh. Postoje tri osnovna oblika vlasništva: solo vlasništvo, partnerstvo i korporativni model, pri čemu svaki ima svoje prednosti i nedostatke. Preduzetnik treba da izabere takav oblik vlasništva koji će omogućiti biznisu da funkcioniše na najbolji mogući način. U tom kontekstu, preduzetnik mora da pojasni sledeća pitanja: Šta zna o prirodi posla? U kojim oblastima mu je potrebna pomoć? Koliko mu je potrebno novca za startovanje biznisa? Koji finansijski izvori su mu trenutno dostupni? Kakvom riziku se izlaže? Na koji način može da smanji svoju odgovornost?

  16. 8.4.1. Solo vlasništvo Prednosti solo vlasništva Biti gazda. Kao vlasnik, preduzetnik ima isključivo pravo da vodi biznis onako kako on/ona želi. Može da širi njegovu djelatnost, da uključuje nove proizvode ili usluge, ili da izbacuje stare, da zapošljava i otpušta zaposlene. Ovakav stil donošenja odluka, bez neke specijalne procedure, ima velike prednosti na planu pravovremenog i brzog reagovanja na promjene na tržištu. Solo vlasništvo obezbjeđuje vlasniku maksimalnu kontrolu poslovanja. Lako je otpočeti biznis. Solo vlasništvo je najjednostavniji oblik vlasništva koji se može izabrati. Sve što je potrebno jeste da se obezbijede potrebna sredstva i stvore uslovi za startovanje biznisa.

  17. Zadržava se cjelokupan profit. Cjelokupan profit ostaje vlasniku. On nije u obavezi da ga dijeli sa bilo kime, i stvar je njegove odluke da Ii će ga usmjeriti u sopstvenu potrošnju ili će dio profita reinvestirati. Prihod biznisa se oporezuje kao lični prihod. U velikom broju zemalja prihod koji se ostvaruje na bazi solo vlasništva biznisa se najčešće tretira kao lični prihod vlasnika. Zbog toga, on nema posebne poreze na prihod građana i porez na ostvareni poslovni rezultat, čime se izbjegava tzv. dvostruko oporezivanje. Biznis se lako otpočinje i gasi. Ovaj oblik vlasništva ima veoma jednostavnu proceduru kod otpočinjanja i stalnog ili privremenog gašenja firme. U tom kontekstu, preduzetniku nije potrebna nečija posebna saglasnost, mišljenje ili dozvola.

  18. Nedostaci solo vlasništva Preuzimanje neograničene odgovornosti. Ukoliko se preduzetnik opredijeli za model solo vlasništva, u tom slučaju je odgovoran za sve uspjehe i neuspjehe biznisa. U slučaju da npr. dugovi firme prevazilaze sredstva firme, kreditori će biti izmjereni iz ličnih sredstava preduzetnika (kuća, automobil, ušteđevina itd.) Investicioni kapital koji se može prikupiti je ograničen. Iznos investicionog kapitala koji stoji na raspolaganju biznisu je ograničen sredstvima koja preduzetnik posjeduje. Za razliku od partnerstva ili korporativnog oblika, u slučaju solo vlasništva mnogo su manje mogućnosti pristupa spoljnim izvorima finansiranja (pozajmljena sredstva, investirani kapital)

  19. Preduzetnik mora da bude „univerzalan”. Svako ko počinje biznis sam, mora da bude spreman da obavlja više funkcija, koje mogu da se kreću u rasponu od prodaje, propagande, računovodstva, do utovara robe. Mnogi preduzetnici na početku realizacije svog biznisa nisu u mogućnosti da zaposle ljude koji ćeraditi ove poslove, zbog čega iste moraju da obavljaju sami. Teško je zadržati najkvalitetnije ljude, osim ako im se ne ponudi dio vlasništva firme. Preduzetnik ima mnogo problema da zadrži najbolje radnike, jer oni žele više nego što on može da im ponudi. Za zaposlene, po pravilu, dobra plata nije dovoljna. Jedini izbor je, ukoliko to preduzetnik ocijeni da je potrebno, da im se ponudi dio vlasništva i na taj način ponudi partnerski odnos. Životni vijek biznisa je ograničen. Smrt vlasnika, ukoliko ne postoji interes članova njegove porodice za bavljenje tim biznisom, znači prestanak funkcionisanja firme.

  20. 8.4.2. PARTNERSTVO Prednosti partnerstva Dvije glave su pametnije od jedne. U partnerskom obliku organizovanja biznisa, svaki pojedinac može da se osloni na znanja, vještine i sposobnosti svojih partnera. Idealna je situacija ukoliko partneri posjeduju međusobno komplementarne stručne kvalifikacije, znanja i vještine. Takođe jedan partner može da posjeduje značajno iskustvo u finansijskom menadžmentu, drugi je verziran za pitanje marketinga, treći za pitanje tehničko-tehnološkog razvoja itd. Lako se počinje. Otpočinjanje partnerskog biznisa je relativno lako i pored činjenice da je za njegovo formiranje potrebno nešto duže vrijeme (samim tim i troškovi su nešto veći), zbog pronačaženja partnera, preipremanja partnerskog ugovora itd.

  21. Veće su mogućnosti dobijanja investicionog kapitala. Firma može da dođe do dodatnog potrebnog kapitala jednostavnim uključivanjem više partnera. Za razliku od solo vlasništva, koje je bazirano na finansijskim resursima samo jedne osobe, kod partnerstva imamo uvećani kapital više vlasnika biznisa, kao i njihovu imovinu, kao garant kod kreditora. Partneri uglavnom plaćaju samo porez na lična primanja. U razvijenim zapadnim ekonomijama, partnerski biznis se oporezuje na isti način kao u solo vlasništvo. Ukupan prihod partnerskog biznisa se poistovjećuje sa ličnim primanjima partnera, što znači da ne postoji dvostruko oporezivanje, što je karakteristika korporacije, koja plaća porez na ostvareni profit, a njeni dioničari porez na dividende, kao dio njihovih ukupnih ličnih primanja. Kvalitetniji stručnjaci mogu da postanu partneri. Najbolji način da se zadrže najkvalitetniji zaposleni jeste da im se ponudi mogućnost da postanu partneri u biznisu.

  22. Nedostaci partnerstva Partneri imaju neograničenu odgovornost. Kao i kod solo vlasništva, partneri su odgovorni za sve uspjehe (profite) i neuspjehe (gubitke) biznisa. Pored toga, prilikom uzimanja određenih kredita kod banaka, oni garantuju cjelokupnom svojojm imovinom (i poslovnom i ličnom). Profit mora da se dijeli. Svi profiti se dijele među partnerima u skladu sa ugovorom o partnerstvu. O tome koji procenat profita će se reinvestirati u dalji razvoj, takođe odlučuju partneri.

  23. Partneri se često ne slažu. Ova činjenica može bukvalno da uništi zajednički biznis. Prilikom donošenja ključnih odlluka, veoma je bitno da postoji „konsensus” po osnovnim pitanjima vezanim za ciljeve razvoja kao i moguće poslovne strategije. Ako toga nema, značajno vrijeme će se izgubiti na međusobna ubjeđivanja o ispravnosti nečijeg stava i mišljenja. Zbog toga je veoma bitno, ukoliko se neko već odlučuje za partnerski biznis, da kvalitetno odradi fazu pronalaženja partnera koji su na „istoj talasnoj dužini”. Životni vijek biznisa je ograničen. Kao i kod solo vlasništva, životni vijek partnerstva je ograničen. Ako neki od partnera donese odluku da se povuče iz biznisa, teško se razboli ili umre, partnerstvo se u postojećem obliku automatski raskida. Postoje mogućnosti da se biznis reorganizuje uz prethodno regulisanje odnosa sa partnerom (tj. njegovom porodicom) koji je izašao iz biznisa.

  24. Ograničeno (djelimično) partnerstvo Praksa partnerstva poznaje dvije vrste partnerstva: generalno i ograničeno (djelimično). Generalni partneri preuzimaju neograničenu odgovornost u biznisu. Za razliku od njih, djelimični partneri svoju odgovornost ograničavaju iznosom svojih inicijalnih investicija. Zbog toga, djelimični partner ne preuzima aktivnu ulogu u menadžmentu firme i njegovo povlačanje iz biznisa ne mora da rasturi partnerstvo (ukoliko naravno ostali partneri žele da nastave biznis). Ukoliko se neko odluči na ograničeno partnerstvo, veoma je bitno u ugovoru o partnerstvu navesti ko su djelimični partneri i kakva su njihova prava i odgovornosti.

  25. Joint Venture Ovaj tip partnerstva se uspostavlja zbog određenog specifičnog cilja koji ima ograničeno trajanje. Predpostavimo, da zajedno sa prijeteljem neko odluči da kupi, inovira, a zatimproda neku kuću. Ovakav Joint Venture je počeo u momentu kupovine kuće, a završio se u trenutku kada je ona prodata. Tokom života Joint Ventura svaki partner ima neograničenu odgovornost za uspjeh tj. neuspjeh biznisa.

  26. Ostale vrste partnera „Tihi partner” investira novac u posao, ali nema aktivnu ulogu u menadžmentu. Takođe, nema nikakvih odgovornosti. „Tajni partner” je aktivan u upravljanju firme, ali u ugovoru ne figureiše kao partner. „Uspavani partner” nije aktivan u upravljanju biznisom, niti je poznat javnosti kao partner. „Nominalni partner” nije uopšte partner.

  27. 8.4.3. KORPORATIVNI MODEL Ovaj oblik organizacije biznisa se značajno razlikuje od solo vlasništva i partnerskog vlasništva, i često se tretira kao „vještačka tvorevina” koja posjeduje ista prava i odgovornosti kao i svaki pojedinac. Korporacija kao poseban entitet, ne prestaje sa postojanjem nakon svake promjene vlasništva. Zbog toga korporacija ima mogućnosti neograničenog životnog vijeka. Svaka osoba koja posjeduje akcije u korporaciji je njen suvlasnik. To naravno ne znači da svi akcionari tj. dioničari i aktivno učestvuju u menadžmentu korporacije. Posjedovanje akcija garantuje pravo glasa u slučajevima izbora članova upravnog odbora i prilikom definisanja nekih glavnih smjernica poslovne politike korporacije.

  28. Prednosti korporativnog oblika organizacije Akcionari imaju ograničenu odgovornost. Ovo je jedna od najatraktivnijim prednosti korporativnog modela organizacije biznisa. Nime, korporacija je finansijski odgovorna samo do iznosa korporativnog kapitala. To praktično znači da potencijalni kreditor korporacije, ukoliko ne može da obezbijedi izmirenje svojih potraživanja, nesmije da namiruje iz ličnih sredstava pojedinih dioničara. Korporacija može da pribavi najveći investicioni kapital. Investicioni kapital korporacije se može uvećati emitovanjem hartija od vrijednosti: dionica (koje obezbjeđuju učešće u vlasništvu korporacije) i obaveznica (koje obezbjeđuju oplodnju uloženog kapitala po kamati koja je povoljnija od regularne bankarske kamate). Dok solo vlasništvo i partnerski biznis ograničavaju broj vlasnika, što ukazuje na najveće mogućnosti pribavljanja investiciong kapitala.

  29. Korporacija ima neograničeni životni vijek. Za razliku od solo vlasništva i partnerskog biznisa, gdje je životni vijek vezan za vlasnike, korporacija može da postoji neograničeni vremenski period. Povlačenje pojedinih dioničara ne utiče na njeno postojanje. Vlasništvo se lako prenosi sa jedno na drugo lice. Kupovina i prodaja dionica može da se obavi onda kad to poželi njen vlasnik, bez nekakve posebne procedure koja podrazumijeva nečiju dozvolu. Zbog odvajanja funkcije vlasništva od funkcije menadžmenta, korporacija najefikasnije koristi usluge menadžera - eksperta. Za razliku od solo i partnerskog biznisa, koje je najvećim dijelom bazirano na stručnosti i vještini vlasnika za obavljanjesvih funkcija, korporacija, angažovanjem menadžera, obezbjeđuje veću efikasnost i produktivnost.

  30. Nedostaci korporativnog oblika organizacije Korporacija se oporezuje dvostruko. Za razliku od pomenuta dva oblika vlasništva, korporacija se u zapadnim ekonomijama oporezuje dvostruko. Naime, korporacija se oporezuje kroz porez na dobit korporacije, a njeni vlasnici (dioničari) kao pojedinci se oporezuju kroz porez na ostvareni prihod (dividende). Otpočinjanje biznisa u korporativnom obliku je veoma skupo. Pored značajnih novčanih troškova, značajni su i veliki utrošci vremena za kreiranje jedne ovako složene organizacije. Korporacije podliježu mnogo izraženijoj zakonskoj regulativi. Ona obuhvata brojne godišnje i periodične izvještaje, koje treba pripremiti i distribuirati odgovarajućim institucijama sistema, u kojima se daju informacije o poslovnoj aktivnosti korporacije

  31. 8.5. Upravljanje rastom poslova U stanju ekspanzije osnovni problem je proizvodnja i obezbjeđenje potrošača. Ključna pitanja su: održanje, obezbjeđenje novca i borba za kupca. U periodu odžanja organizacija je konsolidovana, raste i ostvaruje profit. U periodu uspjeha utemeljena je organizacija i profitabilnost. Nastavlja se rast i osjeća se potreba za profesionalnijim rukovođenjrn poslovima. U periodu uzleta ključni problem je kako rapidno rasti. Organizacija mora dodatna sredstva da uloži u rast i da pripremi sistem delegiranja ovlašćenja za donošenje poslovnih odluka. Ovo je ključni period u razvoju organizacije.

  32. U stanju zrelosti resursa organizacija raspolaže sredstvima da posluje kao zrela kompanija, da ozbiljno planira i kontroliše. Porter je ustanovio tri tipa strategije koje mogu da se uspješno koriste u preduzetničkim poslovima, a to su: strategija diferencijacije, strategija niskih troškova, i strategija fokusa. Zavisno od stanja rasta organizacije dolazi do prilagođavanja strategijskih planova i poslovnih aktivnosti sa definisanim ciljevima.

  33. 8.6. Kreiranje inovativne klime Da bi se formirala inovativna klima i kultura nužno je da se: ohrabruju akcije, koriste informalni sastanci kad god je to moguće, tolerišu nedostaci i da se na njima stiče iskustvo, istraje u dobijanju ideje za tržište, nagrađuja inovacije, uredi forma za podsticanje neformalnog komuniciranja, ohrabruju ideje, organizuju ljudi u male timove za buduće projekte, odvoje od rigidnih procedura i ohrabre pojedinci da idu oko crvene trake kada je pronađu i nagrade ili promovišu inovativne ličnosti.

  34. 8.7. Preduzetničke vještine Preduzetnici – tehničari koji imaju izuzetno naglašenu tehničku orijentaciju. Oni obožavaju pronalaske i ideje o novim proizvodima, a njihov osnovni cilj je kreiranje novih tržišta i novih industrijskih grana koje su bazirane na novim tehnologijama. Kreiranje organizacije vide uglavnom kao instrument ostvarenja definisanih ciljeva, a ne kao krajnji cilj.

  35. Preduzetnici – kreatori organizacije. Za njih je najvažnije da od male naprave veliku firmu. Thomas Watson iz IBM je tipičan primjer ovog tipa preduzetnika. Za razliku od preduzetnika – tehničara koji preferiraju individualni rad, ovi preduzetnici vole da rade i sarađuju sa ljudima, šireći na taj način svoj uticaj i svoju moć. Preduzetnici – ugovarači poslova. Ova grupa preduzetnika uživa u „izazovima” procesa ugovaranja, pregovaranja i sklapanja novih poslovnih aranžmana. Oni vole inicijalne aktivnosti.

  36. Industrijski psiholog N. Maier je definisao preduzetničke sposobnosti kao: Urođene sposobnosti (za koje nije potreban poseban trening) Sposobnosti velikih ostvarenja (sposobnosti koje se stiču praksom tj. obukom). U svom pristupu N. Maier prezentira sledeće jednačine: VJEŠTINA = UROĐENE SPOSOBNOSTI x TRENING PERFORMANSE = VJEŠTINA x VJEŠTINA DA SE SPOSOBNOST DEMONSTRIRA

  37. 8.8. Postojeći mitovi o preduzetništvu MIT: Preduzetnik se rađa. STVARNOST: Sve je više dokaza da uspješni preduzetnici „nastaju” kao rezultat adekvatne kombinacije radnog iskustva, znanja i posjedovanja odgovarajućih preduzetničkih vještina. MIT: Svako može da startuje biznis. Pitanje je samo sreće i odlučnosti. Sve što je potrebno jeste samo dobra ideja. STVARNOST: Ako želite da krenete sa nekim biznisom, bitno je ne samo spoznati šansu i definisati ideju, još je važnije tu ideju realizovati. Zbog toga treba razmišljati ne samo kao inventor, promoter ili menadžer, već kao preduzetnik. MIT: Preduzetnici su „kockari”. STVARNOST: Uspješni preduzetnici su veoma oprezni i znaju da upravljaju rizikom.

  38. MIT: Bolje je u biznisu biti sam. STVARNOST: Izuzetno je teško razvijati biznis radeći sam, posebno kad on dostigne nivo kada je nemoguće držati pod kontrolom sve njegove funkcije. Zbog toga, uspješni poslovi češće imaju nekoliko osnivača. MIT: Biti preduzetnik je jedini način da budete „svoj gazda” i potpuno nezavisni. STVARNOST: Preduzetnik je daleko od idealnog stanja potpune nezavisnosti, jer ima puno „gazda”: investitori, kupci, dobavljači, kreditori, zaposleni radnici, familija, država. MIT: Preduzetnici se suočavaju sa stresnim situacijama i velikim pritiscima, zbog čega plaćaju veću cijenu za svoj uspjeh nego drugi. STVARNOST: Biti preduzetnik znači biti spreman na amortizovanje stresnih situacija. Međutim, diskutabilna je teza da je preduzetnički posao stresniji od ostalih poslova.

  39. MIT: „Ako imaš novac, imaš sve”. STVARNOST: Novac je možda najmanje važan faktor uspjeha nekog biznisa. Ako su ostali činioci uspjeha već prisutni, novac će ih sigurno „pratiti” u realizaciji biznisa. MIT: Otpočinjanje biznisa je za mlade, energične i tempramentne osobe. STVARNOST: Ovi kvaliteti su jako važni, ali ima puno dokaza da stvarnost ne predstavlja barijeru za otpočinjanje biznisa. Jedno istraživanje je pokazalo da je 20% vlasnika biznisa starije od 40 godina, 55% su u 30-tim godinama, dok je 25% bilo mlađe od 30 godina. MIT: Preduzetnik je motivisan isključivo finansijskim rezultatima. STVARNOST: Preduzetnik se rukovodi dugoročnom vizijom izgradnje stabilne firme i realizacije definisanih poslovnih ciljeva prije nego „instant” bogaćenjem. U tom kontekstu, veoma važni motivator njegovog poslovanja je osjećaj činjenja nečeg što je „korisno i vrijedno”.

  40. 8.9. Uslovi za razvoj preduzetništva Za razvoj uspješnog preduzetništva neophodni su određeni uslovi: slobodno tržište, državna deregulacija u oblasti ekonomije i inovativna kultura, klima i tradicija.

  41. Slobodno tržište obezbjeđuje preduzetnicima potrebne informacije za donošenje odgovarajućih odluka. Ono ostvaruje alokativnu i distributivnu funkciju uvažavajući ekonomske kriterijume i pravila igre koja su diktirana sučeljavanjem ponude i tražnje. Uspješno funkcionisanje tržišta podrazumijeva slobodno kretanje, promet roba, novca i radne snage i formiranje cijene u skladu sa konkretnim uslovima. Preduzetnici pod jednakim uslovima dolaze do potrebnih resursa i pod jednakim uslovirna učestvuju u tržišnoj razmjeni dobara. Na njih se primjenjuju inovativna pravila igre koja ih nagone da u organizovanju sopstvenih poslova vode računa o konkurenciji, cijenama, izboru proizvodnih faktora, načinu njihovog kombinovanja i mogućnostima osvajanja proizvoda i njegove prodaje na određenirn tržištima.

  42. 8.9.1. Državna deregulacija u oblasti ekonomije Uslov za razvoj preduzetništva, između ostalog, je deregulisana ekonomija u kojoj slobodno funkcionišu tržisni instituti. Država svojim zakonima, mjerama i institucijama ne smije da ograničava autonomiju preduzeća - privrednih jedinica, niti da im propisuje ulogu i način učestvovanja u razmjeni dobara sa drugim tržišnim subjektima. Ukoliko država administrativno određuje cijene, plate i svojim mjerama uslovljava distribuciju roba (proizvoda i usluga) tada tržiste nema svoju funkciju i njegovi ekonomski zakoni ne prinuđavaju proizvođače da racionalno posluju: nabavljaju, prodaju i proizvode. Pozitivni efekti tržišta, koji se ispoljavaju kao posljedica konkurencije, ustupaju mjesto efektima administrativnog regulisanja, koji su posljedica arbitriranosti i viših interesa u čijoj osnovi nema ekonomskog kalkulisanja, zasnovanog na stvarnim troškovima i ekonomskoj moći potrošača.

More Related