Download
1 / 75
810 likes | 1.37k Vues
Brodski sustavi za transport ukapljenog prirodnog plina. TEHNIČKI FAKULTET Sveučilišta u Rijeci. Što je ukapljeni prirodni plin?.
E N D
Brodski sustavi za transport ukapljenog prirodnog plina TEHNIČKI FAKULTET Sveučilišta u Rijeci
Što je ukapljeni prirodni plin? Ukapljeni prirodni plin je bezbojna bezmirisna mješavina ugljikovodika koja se održava u tekućem stanju na temperaturi malo nižoj od temperature isparavanja (oko –160 °C) pri tlakovima od 1.006 do 1.1 bar Prirodni plin po sastavu je mješavina plinova, čiji sastav ovisi o nalazištu i procesu koji se koristi za ukapljivanje Metan ima najveći udio u smjesi (minimalno 70%), dok ostatak čine ostali plinoviti alkani, i to etan, propan, butan i pentan. Uz njih se u smjesi može pojaviti i dušik, a u tragovima se pojavljuju ugljični dioksid, sumporovodik, helij i vodena para U većini slučajeva (npr. proračun pada tlaka u cjevovodima) se računa s fizikalnim svojstvima metana kao svojstvima ukapljenog prirodnog plina
Tijekom transporta dolazi do zagrijavanja tereta provođenjem topline kroz stijenke tankova, što dovodi do isparivanja dijela tereta (tzv. boil – off gas ili BOG). Budući da pri jednakom tlaku lakše komponente isparuju prije težih, isparivanjem se mijenja sastav tereta, što znači da će iskrcani plin imati niži udio metana i dušika nego pri ukrcaju, odnosno nešto viši udio etana, propana i butana. Ispareni plin je lakši od zraka na temperaturama višim od –110 °C ili više, ovisno o sastavu plina, tj. u slučaju ispuštanja u atmosferu, oblak pare će se brzo dignuti i raspršiti.
Svojstva metana Metan, glavni sastojak prirodnog plina, prvi je u nizu alkana, a kemijska formula mu je CH4 U tekućem stanju metan je bezbojna tekućina, a u plinovitom stanju neotrovan plin bez boje, okusa i mirisa U standardnim uvjetima metan je teško ukapljiv plin, pri atmosferskom tlaku (101 kPa) isparava na –161.5 °C, ledište mu je na –182.5 °C, a ukapljen je lakši od vode i ima gustoću 425 kg/m3. Gustoća plinovitog metana iznosi 0.554 kg/m3, njegove smjese sa zrakom se samozapaljuju na 595 °C, dok je u volumnim udjelima 5 ... 15% u zraku zapaljiv.
Crpljenje i priprema prirodnog plina Da bi se plin mogao dovesti do broda, potrebno ga je prvo iscrpsti iz bušotina, odvesti ga u centralnu plinsku stanicu, obraditi za transport i na kraju uskladištiti na terminalu Nakon dovođenja u centralnu plinsku stanicu, plinu se smanjuje tlak, a zatim odlazi u separatore. U separatorima se plin odvaja od vode i plinskog kondenzata (ugljikovodika koji su pri tom tlaku i temperaturi u tekućem stanju). Izdvajanje vodene pare iz prirodnog plina je potrebno, kako bi se spriječilo njeno kondenziranje u cjevovodima ili stvaranje leda u tankovima ukapljenog plina. • Voda je nepoželjna u sustavima za transport i skladištenje plina, jer: • snižava transportni kapacitet, • povećava mogućnost korozije, • povećava mogućnost stvaranja hidrata i začepljenja cjevovoda. Zbog navedenoga, plin se u centralnoj stanici suši do vlažnosti koja odgovara najnižoj temperaturi koja će se pojaviti u postupku transporta plina.
Vlaga se iz plina uklanja apsorpcijom u apsorpcijskoj koloni protustrujnom cirkulacijom plina i trietilen-glikola. Trietilen-glikol se regenerira u posebnoj koloni i koristi ponovno. Iz pročišćenog prirodnog plina se izdvajaju viši ugljikovodici koji se mogu upotrijebiti za proizvodnju goriva i petrokemijskih proizvoda. To su etan, propan, n – butan i izobutan, te smjesa težih ugljikovodika sa 5 – 10 atoma ugljika u molekuli. Ta se smjesa naziva gazolinom i koristi kao sirovina u proizvodnji lakših naftnih derivata.
Shematski prikaz postrojenja za pročišćavanje i ukapljivanje prirodnog plina
Transport ukapljenog plina Općenito govoreći, prirodni plin se transportira u plinovitom stanju cjevovodima, u tekućem stanju brodovima te skladišti pod tlakom u spremnicima. • Ukapljeni prirodni plin se najjednostavnije transportira brodovima, za što postoji više razloga: • pri tlaku okoline, ohlađen na temperaturu isparivanja ima 600 puta manji volumen nego u plinovitom stanju, • potrošnja plina u svijetu raste, a potrošači su sve udaljeniji od nalazišta, što opravdava transport velikih količina plina, • pomorski transport je najjeftiniji oblik prijevoza, • veličina i težina opreme potrebne za transport ukapljenog prirodnog plina su takvi, da je brod jedino prijevozno sredstvo na koje ih je moguće smjestiti. • Proces transporta ukapljenog plina obuhvaća: • ukapljivanje i skladištenje na mjestu ukrcaja na brod, • transport brodom, • prihvat plina na odredišnom terminalu, isparivanje plina i dostavu plina potrošačima.
Prvi tanker za prijevoz ukapljenog prirodnog plina bio je pregrađeni Liberty Ship, sagrađen 1945. kao „Marline Hitch“. U njega su ugrađeni samostojeći aluminijski tankovi, izvana izolirani balzom. Brod je nazvan „Methane Pioneer“ i 1953. je uspješno prenio svoj teret od 5000 m3 prirodnog plina iz SAD-a u Veliku Britaniju. Prvi brod za prijevoz ukapljenog prirodnog plina, „Methane Pioneer“
Istovremeno s izgradnjom prvog terminala za pretovar plina u Alžiru, 1964. je u Velikoj Britaniji sagrađen prvi brod projektiran za transport ukapljenog plina, „Methane Princess“. Postrojenje započinje 1965. sa komercijalnim radom, a tada se gradi i „Methane Progress“, koji kao i njegov prethodnik koristi samonoseće aluminijske tankove. U Francuskoj je sagrađen „Jules Verne“, koji prvi koristi cilindrične tankove od čelika sa 9% Ni, što je danas uobičajeni materijal za izradu tankova. „Methane Progress“, jedan od prva dva komercijalna broda za prijevoz ukapljenog prirodnog plina
Ukapljivanje prirodnog plina Nakon crpljenja iz bušotine, sirovi prirodni plin se prerađuje, kako bi se odstranili teži ugljikovodici i plinovi koji ne pripadaju skupini ugljikovodika. U sljedećem koraku se frakcionom destilacijom odvajaju propan i butan, dok je preostali plin uglavnom metan koji se ukapljuje, čime se dobiva prirodni ukapljeni plin. Plinoviti metan se hladi na temperaturu od –161.5 °C pri tlaku okoline u jedinici za ukapljivanje. Jedan od mogućih ciklusa ukapljivanja jest klasični kaskadni ciklus. • Klasično kaskadno postrojenje sastoji se od tri identične jedinice, a plin koji se ukapljuje prolazi kroz tri serijski spojena izmjenjivača predviđena za rad na vrlo niskim temperaturama: • izmjenjivač s propanom • izmjenjivač s etenom • izmjenjivač s metanom. Prirodni plin se hladi u plinovitom stanju izmjenom topline sa rashladnim sredstvom u svakom stupnju jedinice. Nakon posljednjeg stupnja, plin ekspandira na tlak od 0.6 bar, pri čemu temperatura pada na –161.5 °C, a plin se ukapljuje. Dio isparenog plina se koristi za pogon postrojenja.
Sustav za isparivanje ukapljenog prirodnog plina Nakon transporta brodom do odredišta i privremenog skladištenja, plin je potrebno ponovno prevesti u plinovito stanje kako bi se mogao transportirati cjevovodima. Za isparivanje se najčešće koriste zračni isparivači, isparivači sa morskom vodom, te potopljeni grijani isparivači. Zračni isparivač se sastoji od cijevnog snopa u obliku tornja, u kojeg se pušta tekući plin, koji se zatim toplinom iz atmosfere zagrije i ispari. Zračni isparivači se ponekada opremaju i ventilatorima koji osiguravaju brzo strujanje zraka i time sprečavaju zaleđivanje isparivača. Isparivači sa morskom vodom konstruirani su slično “Butterworth” grijačima za zagrijavanje morske vode na tankerima. Zahtijevaju veliku instaliranu snagu pumpi vode, jer voda mora brzo strujati kako bi se spriječilo njeno smrzavanje u isparivaču. Potopljeni grijani isparivač sastoji se od toplinski izoliranog bazena, te snopova isparivačkih i dimovodnih cijevi uronjenih u njega. Pri njegovom radu, određena količina plina isparava u zračnom isparivaču i služi kao gorivo za plamenik spojen na sistem dimovodnih cijevi uronjen u izolirani bazen.
Potopljeni grijani isparivači se lako grade za bilo koji željeni učin, no za rad im je potrebna toplina (dobiva se izgaranjem plina ili nekog drugog fosilnog goriva), čija cijena postaje bitan faktor u isplativosti postrojenja. Potopljeni isparivač. Zračni isparivač.
Terminali za ukapljeni prirodni plin Općenito govoreći, postoje dvije vrste terminala za ukapljeni prirodni plin. Terminal za ukapljivanje i otpremu, te terminal za prihvat ukapljenog plina. Iako im je namjena različita, dijele istu opremu za prekrcaj (prekrcajne ruke) i skladištenje (skladišni tankove) tereta. Postrojenje za ukapljivanje plina (Ras Laffan)
Terminal za prihvat plina (Lake Charles) Oprema za prekrcaj se ne razlikuje mnogo od standardne opreme za tankere, osim toga što je prilagođena niskim temperaturama na kojima se nalazi ukapljeni plin, a dodani su i specijalni kuglasti zglobovi te brzootpuštajući spojevi.
Najvažniji dio svakog terminala su tankovi. Kapacitet im je otprilike dvostruko veći od kapaciteta broda koji će obavljati ukrcaj ili iskrcaj na terminalu. Konstrukcijom su slični brodskim tankovima, no od njih se razlikuju po tome što su namijenjeni kratkotrajnom skladištenju ukapljenog plina do ukrcaja ili isparivanja za daljnji transport. Trenutno su u uporabi sljedeće vrste skladišnih tankova: dvostijeni izolirani metalni tankovi, tankovi od armiranog betona, te tzv. smrznute jame i umjetne podzemne šupljine. U slučaju skladištenja u nadzemnim tankovima, potrebno je osigurati dovoljno prostora omeđenog nasipima za zadržavanje tekućeg plina u slučaju pucanja tanka. Zato se danas sve više razmatraju postupci skladištenja pod zemljom, jer zemlja pruža prirodnu izolaciju, a nema ni opasnosti od izlijevanja tekućeg plina. Jedna od opasnosti kod bilo koje vrste tankova je pojava tzv. rollovera (pojave pri miješanju tekućeg plina različite gustoće). Ako se u nekom tanku pomiješaju tekući plinovi različite gustoće, pri čemu se toplija i teža tekućina nađe na dnu, i izloži dotoku topline (neizbježno, jer tank mora biti oslonjen na tlo), ona će se toliko zagrijati da će na kraju postati rjeđa od tekućine iznad nje. Tada će ju uzgonske sile velikom brzinom potjerati uz stijenke tanka prema vrhu, zbog čega će se taj tekući plin naći u području nižeg tlaka pare. Zbog nižeg tlaka pare dolazi do naglog isparavanja ukapljenog plina i porasta tlaka, koji može doslovno raznijeti tank. Ova pojava se obično sprječava dobrim sustavom odušaka i obaveznim ukrcajem ukapljenog plina isključivo u prazne tankove.
Rukovanje ukapljenim plinom Prirodni ukapljeni plin potrebno je hladiti plin kako bi ostao u ukapljenom stanju te su pri rukovanju plinom potrebne posebne mjere. U kontaktu s vodom nema kemijskih reakcija, no zbog brzog isparivanja pri atmosferskom tlaku (plin se u kratkom vremenu raširi na ogromnu površinu) dolazi do stvaranja leda. Do eksplozije u dodiru s vodom (bez pojave plamena !) dolazi jedino u slučajevima u kojima koncentracija metana u plinu padne ispod 40%, zbog kontaktne pojave u kojoj plin postaje lokalno pregrijan, što dovodi do naglog isparavanja plina. Nasreću, komercijalno dostupan plin ima najmanje oko 70% metana, dok bi koncentracija metana u plinu pala na 40% tek nakon mnogo godina skladištenja. Potrebno je naglasiti da su smjese metana sa zrakom teže od zraka i eksplozivno izgaraju, dok su pare čistog metana lakše od zraka i brzo se dižu uvis, pa stoga jedinu opasnost predstavljaju oblaci plina. Jasno su vidljivi, tanki, oblika cigare, a u odgovarajućim meteorološkim uvjetima mogu dugo ostati neraspršeni. Njihovo zadržavanje predstavlja opasnost, jer može doći do zapaljenja oblaka u dodiru sa izvorom paljenja, pri čemu će se plamen proširiti kroz oblak sve do mjesta na kojem je došlo do izlijevanja plina. Požar takvog oblaka stvara veliku količinu topline i veliku opasnost za ljude (smrtni ishod za osobe zahvaćene oblakom, opekotine za osobe izložene toplinskom zračenju).
U slučaju kontakta tkiva s tekućim plinom dolazi do teških smrzotina, što se sprječava upotrebom odgovarajuće zaštitne odjeće. U slučaju istjecanja u zatvorenom prostoru postoji opasnost od gušenja, jer plin istiskuje kisik iz zraka do mjere kada on više nije pogodan za život. Posebne su mjere također potrebne u slučaju izlijevanja plina. Naime, brodograđevni čelici postaju krti na temperaturama od –50 °C i manje, što znači da se ne mogu koristiti u izgradnji tankova za ukapljeni plin. Zbog navedenoga, pri izgradnji sustava tereta na brodovima za prijevoz ukapljenog prirodnog plina koriste se materijali koji nisu skloni krtom lomu, poput austenitnog nehrđajućeg čelika, invara (legura čelika sa 36% nikla), čelika sa 9% nikla, te nekih aluminijskih legura. Svi su ti materijali žilavi i na –162 °C, tako da je mogućnost krtog loma zanemariva. Pucanje cjevovoda plina ili prelijevanje plina iz tankova je posebno opasno zbog mogućnosti krtog loma palube broda. Zato se tijekom operacija sa teretom obavezno drži protupožarni sistem pod tlakom, a priključci za terminal su zaštićeni vodenom zavjesom. Proliveni plin se odmah zalijeva vodom kako bi što brže ispario.
Vrste tankova za skladištenje ukapljenog plina • Tankovi za skladištenje ukapljenog plina dijele se u dvije osnovne kategorije: • membranski tankovi • samonosivi tankovi Membranski tankovi nisu samonosivi, a izrađuju se od membrana koje se putem izolacije oslanjaju na dvostruku oplatu. Membrane su izrađene tako da se toplinske dilatacije kompenziraju bez naprezanja membrane. Samonosivi tankovi mogu biti prizmatični, cilindrični ili sferični tankovi. Samonosivi tankovi nisu dio brodskog trupa i ne utječu na njegovu čvrstoću, a mogu se vrlo lako podvrgnuti kontroli stanja stijenki i relativno lako zamijeniti. U 40 godina transporta LNG-a morem, na brodovima je korišteno oko 5 do 6 sustava tankova, od kojih je prvi bio sustav Conch.
Taj sistem je koristio samonosive aluminijske prizmatične tankove, izolirane balzom ili poliuretanskom pjenom. Najveći izgrađeni tankovi su imali kapacitet po 25000 m3, a postojala je i mogućnost njihove izrade iz čelika sa 9% Ni. Najveći izgrađeni brodovi su imali kapacitet po 125000 m3. Conch tehnologija je napuštena polovicom sedamdesetih godina prošlog stoljeća zbog visokih troškova konstrukcije. • Do danas, u eksploataciji su se održala sljedeća četiri sistema: • sistem sa samonosivim sferičnim tankovima, • membranski sistem Gaz Transport, • membranski sistem Technigaz, • sistem sa samonosivim prizmatičnim tankovima.
Samonosivi sferični tankovi Presjek broda sa samonosivim sferičnim tankovima
Sustav se sastoji od samonosivog sferičnog tanka naslonjenog po ekvatorijalnom prstenu na cilindrični nosač zavaren za dno broda, a s obzirom na način na koji je riješeno oslanjanje tanka na dvostruku oplatu, postoji više konstrukcija, od kojih je najuspješnija Moss – Rosenberg, danas poznata kao Kvaerner – Moss. Tankovi sferične konstrukcije su vrlo otporni na pucanje ili lom, pa im sekundarna barijera nije potrebna, a standardno su izolirani s oko 215 mm polistirenske pjene. Tankovi ovog tipa se izrađuju od čelika sa 9% nikla, dok se u novijim konstrukcijama češće koriste aluminijske legure. Tank je na ekvatorijalnom prstenu naslonjen na cilindrični nosač koji prenosi opterećenje na krov dvodna. Gornji dio cilindričnog nosača je ojačan horizontalnim prstenovima, dok je donji dio ojačan vertikalnim korugiranim ukrućenjima.
Konstrukcija ekvatorijalnog prstena Ekvatorijalni prsten predstavlja vezu tanka i nosača i čini najosjetljiviji dio sistema. Kod aluminijskih tankova, gornji dio nosača se također izrađuje od aluminija i spaja se sa donjim čeličnim dijelom preko međuprstena od posebne legure.
U središtu tanka se nalazi središnji cijevni toranj, učvršćen za kupolu. Toranj obavlja više zadaća: • omogućuje ulaz u tank prilikom održavanja, • predstavlja oslonac za cijevi i kabele potrebne za rad pumpi tereta, pumpe za hlađenje tanka, senzore za nadzor stanja tereta, cjevovode za hlađenje tanka i cijev za uzimanje uzoraka. Pri dnu tanka, toranj je smješten u vodilice kako bi mu se omogućilo širenje, ali ne i pomicanje unutar tanka, dok toplinske dilatacije tanka kao cjeline apsorbira elastična deformacija gornjeg dijela nosača. Eksperimentalno je utvrđeno da je moguće ugrađivati sekundarnu pregradu samo na donjem dijelu tanka, ispod kojeg se nalazi toplinski izolirana posuda u koju eventualno propušteni plin dotječe kanalima, a prazni se pumpom. Izolacija se izrađuje od ekspandirane poliuretanske pjene. Prilikom izrade tanka u tvornici, poseban stroj se spiralno kreće oko tanka i oblaže ga «cjepanicama» poliuretanske pjene koje oblikom potpuno odgovaraju tanku. Nakon izrade, stroj automatski lijepi «cjepanice» jednu za drugu.
Tijekom izrade izolacije, postavljaju se dva sloja «cjepanica» između kojih se postavlja sloj staklene vune namijenjen sprječavanju pojave pukotina u izolaciji. U procesu spajanja, stroj spaja «cjepanice» u jedan jedinstveni komad poliuretana, a izolacija nije pričvršćena direktno za površinu tanka, što omogućuje ubacivanje dušika između izolacije i tanka. Teret se iskrcava uronjenim pumpama na dnu tanka.
Sustav samonosivih prizmatičnih tankova U ovom sustavu, tankovi se obično izrađuju od aluminija, a oslonjeni su na krov dvodna i dvobok broda preko elastičnih gumenih umetaka, što omogućuje slobodne toplinske dilatacije. Izolacija se sastoji od panela ekspandirane poliuretanske pjene i fleksibilnih brtvi izravno pričvršćenih na vanjsku površinu tanka. Izolacija predstavlja i zaštitni sloj tanka, a posude za posušivanje ispod tanka predstavljaju reduciranu drugu barijeru. Konfiguracija sistema omogućuje laku inspekciju tanka zbog međuprostora između brodskog trupa i izolacije tanka. Tankovi su podijeljeni uzdužnim i poprečnim pregradama kako bi se spriječila pojava "sloshinga". U tankovima postoji više pumpi za iskrcaj tereta, a pojedini odjeljci tankova se mogu brzo spojiti ventilima kako bi se omogućio iskrcaj tereta u slučaju kvara na jednoj od pumpi. Do sada su sagrađena samo dva broda sa ovakvim sistemom skladištenja ukapljenog plina, a tehnologiju koristi isključivo japansko brodogradilište IHI.
Presjek broda s prizmatičnim tankovima. U presjeku je prikazan brod terminal za ukapljivanje prirodnog plina
Membranski sustavi Zajednička karakteristika svih membranskih sustava je tanka membrana u direktnom kontaktu s teretom. Izolacija se smješta iza membrane, a štiti oplatu od niskih temperatura i prenosi statička i dinamička opterećenja na strukturu broda. Jedan od glavnih problema ovog sistema je potreba za točnim održavanjem tlaka u tankovima zbog toga što membrane ne smiju biti izložene podtlaku. Tankovi su integrirani u strukturu trupa broda, a smještaju se između strojarnice i pramčane kolizione pregrade. Odijeljeni su poprečnim pregradama, a oslanjaju se na dvobok i dvodno broda. Tankovima se pristupa kroz posebne otvore na vrhu, a obično su prizmatičnog oblika. Prvi element stijenke spremnika je tanka, savitljiva, tzv. primarna membrana u izravnom dodiru sa tekućim plinom, oko koje se nalazi primarna izolacija od kutija od šperploče ispunjenih perlitom. Primarna izolacija je obložena sekundarnom membranom konstrukcije slične primarnoj, dok je sekundarna membrana na kraju obložena još jednim slojem izolacijskih kutija u dodiru sa oplatom broda.
Primarna i sekundarna membrana su izrađene od invara debljine 0.7 mm. Invar se montira u pločama širine 500 mm, čiji se rubovi pri zavarivanju preklapaju za 20 mm. Može se reći da se unutrašnja košuljica spremnika tereta sastoji od dva identična sloja membrana i izolacije, tako da će sekundarna membrana zadržati teret i u slučaju popuštanja primarne. Konstrukcija također osigurava jednolično prenošenje hidrostatskog tlaka tekućeg plina na strukturu broda. Dakle, svrha membrana je spriječiti istjecanje, dok izolacija prenosi opterećenje i smanjuje dotok topline u tank. Primarni i sekundarni izolacijski prostor su u atmosferi dušika sa strogo kontroliranim tlakom, budući da bi tlak u primarnom području veći od tlaka u teretnom prostoru doveo do implozije primarne membrane. Nadtlak u izolacijskim prostorima u normalnim okolnostima iznosi 0.2 ... 0.4 kPa. Izolacija je sastavljena od kutija iz šperploče ispunjenih ekspandiranim perlitom. Perlit se dobiva iz staklastog vulkanskog kamena zagrijanog na temperaturu iznad 800 °C, pri čemu se on pretvara u kuglice promjera nekoliko stotinki do nekoliko desetinki milimetra. Tako dobivena spužvasta struktura daje perlitu nisku specifičnu težinu i nisku toplinsku vodljivost. Perlit se silikonom štiti od upijanja vode.
Sustav za otkrivanje curenja ukapljenog plina Kod membranskih sustava, izolacija mora smanjiti «boil – off» na najmanju moguću mjeru, te zaštititi strukturu broda od niskih temperatura u slučaju curenja tekućine. U slučaju oštećenja izolacije, opazit će se porast tlaka u tanku praćen padom temperature oplate u nekoj točki. Sigurnosni ventil će ispustiti plin kroz ispusni jarbol, a materijal oplate (brodograđevni čelik) mora ostati na dovoljno visokoj temperaturi kako ne bi došlo do krtog loma. Termosenzori su raspoređeni po površini dvostruke oplate, no ako do curenja ne dođe u blizini termosenzora, oni predstavljaju tek opću indikaciju temperature čelika, tako da je i danas jedini pouzdani način pronalaženja oštećenja na tankovima – vizualna inspekcija iz prostora dvodna i dvoboka. U slučaju otkrivanja hladnog mjesta, bilo senzorima ili vizualnom inspekcijom, potrebno je zabilježiti mjesto, te količinu prisutnog leda. Hladna mjesta malih razmjera nisu opasna i ne zahtijevaju nikakav poseban postupak osim redovitog nadzora. Ukoliko je curenje takvog razmjera da ga nije moguće zaustaviti, a zaključi se da čekanje do dolaska u luku iskrcaja ugrožava brod, tank se prazni u more putem specijalne cijevi koja se postavi na priključke za iskrcaj tereta uz pomoć jedne glavne pumpe tereta.
Usporedba sustava sa sferičnim i membranskim tankovima Praktična iskustva sa svim navedenim sistemima su vrlo dobra, a do sada nisu zabilježene značajne havarije. Od 130 brodova u službi 2002., više od polovice su Moss tipa, dok su ostatak membranski sustavi. Brodogradilište IHI je izgradilo i dva tankera s vlastitim samonosivim prizmatičnim tankovima. Membranski sustavi preuzimaju veći udio od oko 75%, ali tek među brodovima isporučenim nakon 2002. Sferični samonosivi tankovi tipa Kvaerner – Moss predstavljaju najpouzdanije rješenje, utemeljeno na tehnologiji za transport etilena, dok s druge strane membranski sustavi bolje iskorištavaju brodski prostor pa imaju manje dimenzije za jednaki volumen tereta. Sferični tankovi su nekompatibilni s formom trupa, a ukupna masa im je oko 10 puta veća od membranskih za istu zapreminu. S druge strane, samonosivi tank zahtijeva jeftinu izolaciju čija je namjena samo toplinska izolacija, dok membranski tankovi zahtijevaju skupu izolaciju koja ima i sposobnost nošenja težine tereta. Jedini veći problem sistema sa sferičnim tankovima potreba za hlađenjem velike mase metala.
Zbog najmanjeg mogućeg oplošja za dani volumen, sferičnim tankovima je potreban minimum izolacije, no zbog načina njihovog smještaja, brod ima veće nadvođe, pa i slabije manevarske sposobnosti. Zbog toga brod treba veću pogonsku snagu, što znači i veću potrošnju goriva. Zbog valjkastog nosača koji apsorbira toplinske deformacije, sferični tank je najotporniji na curenje i pucanje, a njegove prednosti su očite u slučaju bočnog sudara ili nasukavanja (zabilježen je slučaj nasukavanja broda sa sferičnim tankovima praćen probojem trupa, no bez ispuštanja tereta). Samonosivi tankovi mogu podnijeti mnogo veće tlakove od membranskih te plin koristiti kao gorivo prema potrebi, a tlak plina se može u slučaju nužde upotrijebiti i za iskrcavanje tereta. Posebna prednost ovih sustava je mogućnost punjenja na bilo koju razinu bez opasnosti od "sloshinga". Glavna prednost sistema sa samonosivim tankovima je njihova gradnja u kontroliranim uvjetima odvojeno od gradnje broda, tj. tankovi se kupuju gotovi od proizvođača i zatim ugrađuju u brod, za razliku od membranskih tankova koji se grade zajedno sa strukturom broda uz otežanu kontrolu kvalitete izvedenih radova. Pri jednakom kapacitetu broda, gradnja broda sa membranskim tankovima traje šest mjeseci dulje nego gradnja broda sa sferičnim tankovima.
Konstrukcijska rješenja za brodove manjeg kapaciteta Prije navedena rješenja nisu ekonomična za brodove manje nosivosti (najviše 30000 m3), tako da se za njih predviđa upotreba cilindričnih tankova. Presjek tanka za brodove manjeg kapaciteta
Već su sagrađeni mali obalni tankeri kapaciteta 1000 ... 6000 m3 s cilindričnim aluminijskim tankovima, a konstrukcijska rješenja se maksimalno pojednostavljuju uporabom tehnologije za transportere etilena ili ukapljenog naftnog plina, što takvim brodovima može biti alternativna namjena. Brod kapaciteta do 15000 m3 trebao bi imati 2-3 cilindrična tanka, dok bi brod kapaciteta do 30000 m3 trebao imati 3-4 dvostruka cilindrična tanka. Tankovi bi se izradili iz čelika sa 9% Ni ili nehrđajućeg čelika AISI 304L, a predviđeni su za tlak od 4 bara. Tank za brod od 30000 m3 bi imao zapreminu od 7500 m3 , a bio bi dug 30 m i širok 25 m, s promjerom pojedinog cilindra od 15 m.
