Razvijenost leksike, gramatike i sintakse u odnosu na hronološku dob

1. Razvijenost leksike, gramatike i sintakse u odnosu na hronološku dob Dr.sci. Husnija Hasanbegović

2. Preduvjet za usvajanje jezika kod gluhih • Gluhoća u većini slučajeva ne predstavlja apsolutni gubitak sluha koji se u nekim studijama naziva „Klinička ili totalna gluhoća“, već u većini slučajeva postoje minimalni slušni ostaci na koje u usvajanju govora i jezika treba računati.

3. Vrijeme nastanka gubitka sluha je od primarne važnosti za učenje govora i jezika. • Veoma je važno, da li je gubitak sluha nastupio u prelingvalnoj fazi razvoja govora ili u postlingvalnoj fazi. • Treba istaći da nije dovoljno jasno definirana, postlingvalna faza, kada se zna da jezik evoluira i da je zbog toga učenje jezika kontinuiran proces.

4. Kao objašnjenje postlingvalne faze, navodi se vrijeme kada je osoba vać usvojila zvučne slike i neke elemente govorne aktivnosti, što naravno ne može biti postlingvalna faza, već se jednostavno radi o pitanju da li je dijete slušalo prije gubitka sluha, koliko dugo je slušalo i u kojim socijalnim uvjetima. • Za uspješan govorni i jezički razvoj potrebno je što ranije otkrivanje gubitka sluha i uključivanje djeteta u različite oblike verbalne i neverbalne komunikacije, ukoliko je dijete intaktne inteligencije.

5. Kod praktične gluhoće ili teškog gubitka sluha sa minimalnim ostacima kojeg također nazivamo gluhoća, ne može se standardnim rehabilitacijskim postupcima razvijati jezik. • Zbog toga je potrebno da jezički razvoj za svakog pojedinca bude potpomognut posebnim programiranim aktivnostima iz svih jezičkih sastavnica posebno.

6. Kao što su funkcije sluha i oralni govor u čovjeku do te mjere povezane, da nije moguće pratiti razvojni put jedne funkcije bez praćenja druge funkcije, tako su čvrsto povezane i funkcija govora sa funkcijom jezika, gdje je govor shvaćen u najširem smislu te riječi. • Govor je naučena vještina a u čovjeku se razvio kada je razvoj korteksa i slušnog puta dosegnuo takav stupanj, da se stvaranjem glasova, riječi i rečenica, mogu odrediti razni pojmovi koji će upravo putem sluha stvoriti u sagovornika odgovarajuće slušne doživljaje i vezati ih za iste pojmove.

7. Za jezik ne možemo kazati da je vještina, već pravilima sistematizirana upotreba govora kao čovjekove aktivnosti. • Gluhi se bez ili sa malim naporima nauče govoriti tijelom, odnosno pokretnim aktivnostima razvijajući na taj način poseban jezik ali također moraju učiti govor i jezik čujućih u čijoj sredini žive neshvaćeni i kao manjina, kako bi poboljšali svoju kvalitetu življenja. • Iskustva pokazuju da gluha djeca u većini slučajeva prihvataju edukaciju oralno-glasovnog govora

8. Gluha djeca, u većini slučajeva nauče artikulaciju većine glasova i na taj način savladaju vještinu oralnog govorenja, ali također u većini slučajeva ne savladaju jezik i imaju veoma nizak nivo jezične kompententnosti. • Da bi smo bolje razumjeli zakonomjernosti jezičkog razvoja gluhog djeteta, potrebno je razumjeti njegovu psihološku strukturu koja se razvija na osnovu percepcije pokreta. Zbog toga stavljamo u odnos različite faze razvoja čujućeg i gluhog djeteta.

9. Hronološka dob u razvoju jezika • Prva glasovna a ujedno i govorna manifestacija i prva fonacija koja nastaje odmah po rođenju je krik. • Poslije nekoliko nedelja primjećuje se da je djete u stanju da reguliše svoje glasovne manifestacije i postaje sposobno da ih obogaćuje emocijama. • Glasovi se najčešće kroz plač počinju diferencirati i u situacijama kada je dijete mokro, gladno i nezadovoljno, ili kao izraz igre. • Sve promjene u glasovnoj strukturi se dešavaju preko organa sluha, centara u kojim se registruju akustički, obrađuju se kroz emisiju-transmisiju, percspciju i reprodukciju a u kasnijim periodima, svaka će karika koristiti za razvoj govora.

10. Djeca sa gubicima sluha svih tipova prolaze ove faze. • Nagluha djeca će moći da čuju neke dijelove svoje govorne produkcije te će se nastavljati glasati • Djeca sa težim gubitkom sluha ili gluha djeca, najčešće će zamuknuti, neće dalje razvijati svoj govor ali će razvijati percepciju njegovog pokretnog dijela što mora biti oslonac u jezičnom razvoju. • Kod čujuće djece ali i djece sa lakšim gubicima sluha se sve više razvija govorna sposobnost. • Dijete neprekidno sluša glas majke i svoje glasanje, te pažljivo prati izraz njenog lica i kretnje. • Diferencijacija se najprije javlja na nivou mimike, zatim intonacije, a onda slogovnih oblika. • Ovaj period je značajan za dijete i sa strane automatizacije pokreta govornih organa, što je važno za dalji razvoj govora i jezika.

11. Gluho dijete samo prati izraz majčinog lica i kretnje na temelju kojih gradi svoju spoznaju. Možemo kazati da čujuće dijete prve riječi, svjesno počinje izgovarati, onda kada su slušne slike pohranjene u kori velikog mozga, zatim uvježbava aktivno njihovu motornu realizaciju uz pomoć govornog aparata i svjesno ostvari vezu riječ-predmet-situacija. • U odnosu na čujuće dijete, možemo postaviti pitanje: Kad gluho dijete počinje govoriti svoje prve riječi pokretom i koja je njihova semantička vrijednost?

12. Obzirom da sluh ima primarnu ulogu u usvajanju govora i jezika, potrebno je da se pri učenju govora i jezika, njihov razvoj ovisi o slušnom ostatku. • Pomoću artikulacije glasova i njihovih kvantitativnih pratilaca potrbno je da djeca ostvare poruku koja je akustički organizirana i jezični osmišljena • Ukoliko takvih ostataka nema, potrebno je kod djeteta aktivirati ostale osjetne potencijale u jezičkom razvoju • Uz pomoć analizatora kao što je vidni, kožni, proprioceptivni, koji omogućavaju gluhima da prate pokrete govornih organa sagovornika kao i kontrolu vlastitih govornih organa te uz pomoć ogledala, tonvizora, vibroskopa, te savremenih kompjuterskih programa, kod gluhih se može postići oralno glasovna i jezička komunikacija.

13. Jedan od bitnih uvjeta u izgradnji govora i jezika kod gluhih, pored aktivnog verbalizma, uključivati i neverbalnu formu. • Kao što čujuće dijete ima potrebu za komunikacijom sa svojim roditeljima, to isto treba i gluho dijete. • Gluho dijete treba biti sposobno što je ranije moguće i na što višoj razini komunicirati sa svojim roditeljima na za njih „prirodnom“ jeziku. • Afektivne veze između roditelja i djece, koje na neki način poprimaju jezičku dimenziju, utiču na razvoj kognicije u ranom djetinjstvu koje su presudne za dalji jezički razvoj. • Potpuno nepoznavanje znakovnog jezika, ili upotreba jezika koji se slabo percipira ili poznaje može imati velike negativne posljedice na djetetov kognitivni a time i na jezički razvoj .

14. Razvojem kognicije, razvija se i jezik, te je stoga kognicija također jedan od osnovnih uvjeta za njegovu izgradnju. • Logična je veza kognicije i jezika. Dijete rođenjem ima potrebu da upoznaje svijet oko sebe. Dijete će upoznavati svijet prvenstveno preko jezika. • Informacije koje dobiva iz objektivne stvarnosti o svijetu, obrađivat će i razmjenjivati dok komunicira s roditeljima i drugim članovima obitelji, s djecom i odraslima. Te spoznaje omogućavaju razvijanje jezika. • Prve jezične elemente, dijete nauči kroz različite oblike komunikacije. • Komunikacija sa gluhom djecom u ranom periodu, treba biti intenzivirana kroz neverbalni oblik, kako bi dijete razvilo određene moždane aktivnosti koje čujuće dijete razvija slušanjem.

15. Izmjenjivanja informacija, treba biti na jeziku koji odgovara sagovorniku i datoj situaciji. • U nekim okolnostima to će biti znakovni jezik, a u drugim oralni jezik, a ponekad će to biti oba jezika naizmjence. • Gluho dijete trba, pored svijeta gluhih kome pripada, uz pomoć jezika postepeno postati član čujućeg svijeta • To podrazumijeva učenje dva sasvim različita jezika istovremeno a rezultira inkulturacijom u dva različita svijeta, svijet čujućih i svijet gluhih. • Dvojezičnost gluhog djeteta uključuje znakovni jezik zajednice gluhih i oralni jezik kojim se koristi čujuća većina.

16. Ovisno o individualnim mogućnostima i afinitetima pojedinog djeteta, neki će biti vještiji u znakovnom, a drugi u govornom jeziku, a neki će biti podjednako vješti i u jednom i u drugom i to na najrazličitijim razinama. • Za djecu s teškim gubitkom sluha i totalno gluhu djecu, znakovni jezik u najranijem uzrastu treba dominirati, jer će uz komunikaciju razvijati kogniciju, a njen razvoj dalje omogućava usvajanje oralno-glasovnog jezika u govornom ili pisanom obliku. Poznavanje jednog jezika će u velikoj mjeri olakšati usvajanje drugog jezika

17. Usvajanje jezičkih sastavnica • Upotreba jezika je složena aktivnost, koja čini sistem u okviru kojega postoji niz podsistema, odnosno sastavnica koji zajedno čine cjelinu. • Sve satavnice jezika,(leksika,semantika,sintaksa,gramatika) gluhi najčešće na dosadašnji način edukacije nikada ne uspiju savladati, ali često uspiju savladati djelomično i to najčešće sastavnicu, kao što je pisani oblik jezika. • Pismenost, sposobnost čitanja i pisanja, postaje presudna za jezički razvoj. Istraživanja su posljednjih trideset godina pokazala da gluhi učenici po pismenosti zaostaju za svojim čujućim vršnjacima

18. Po svojoj građi, jezik se manifestira na nekoliko nivoa: • fonetsko-fonološki, čija je osnovna jedinica fonem, kao najmanja jezična jedinica koja je nedjeljiva i nije nosilac značenja; • morfemsko-morfološki, čija je jedinica morfem kao najniža jezična jedinica koja nastaje udruživanjem fonema i nosilac je odgovarajućeg značenja (tvorbenog, gramatičnog, leksičnog); • leksičko - semantički, čija je osnovna jedinica leksem, koja nastaje udruživanjem morfema i može biti nosilac više značenja; i • sintaksički, čije su jedinice riječi, rečenice i sintagme, koje uglavnom funkcioniraju samostalno. • Svaka razina jezične građe izučava odgovarajuće jedinice, prateći njihovo udruživanje u tzv. jedinice višeg reda, odnosno složenije jezične cjeline.

19. Leksika-riječi • Riječ i jezik prestavljaju semantično-sintaksični sistem, koji se može razumjeti bez poznavanja i prepoznavanja bilo kakve situacije, a očigledan dokaz za to predstavlja pismo. • Riječ, može i treba da ima svoju semantičku strukturu ili označavajuću ulogu. • Ukoliko riječ ne nosi određeno značenje, onda ta riječ ne pripada jeziku koji je u upotrebi u odrđenoj društvenoj zajednici. • Riječ označava stvari, obilježja, radnje i odnose.

20. Riječ može da zauzima oblik imenice, kada obično označava predmet; može da zauzima oblik glagola, kada obično označava radnju; može da zauzima oblik pridjeva, kada označava osobinu i može da zauzima oblik prijedloga ili sveze, kada označava neke odnose. • U odnosu na ova svojstva riječi potrebno je ukazati na neke aspekte usvajanja rječnika kod gluhih, koji se u praksi nerijetko zapostavljaju. • Poznato je da gluha osoba može uz pomoć rehabilitatora naučiti izgovarati riječi. Međutim, ukoliko gluha osoba nauči određenu riječ izgovarati a istovremeno nije usvojila semantičnu dimenziju te riječi i ne služi se sa njom u komunikaciji, ona ostaje bezvrijedna kao učeni materijal što se u rehabilitacijskoj praksi često događa.

21. Posmatrajući gluhe osobe koje nisu educirane od strane rehabilitatora oralno-glasovnom izražavanju, koje nisu učile jezik čujućih, možemo primjetiti da se kod tih osoba, čak i u afektivnim stanjima, teško može prepoznati bilo kakva riječ. • Međutim gluhe su osobe tokom historije bile prinuđene izgrađivati svoj sistem komunikacije koji se može nazvati različitim imenima: Znakovni; Gestovni; Prstovni; Kinezični; Govor tijela itd. • U novije vrijeme, na ovim prostorima u vezi sa načinom komunikacije gluhih, ukorijenjen je pojam ''Znakovni jezik'' a predmetom je rasprava različitih autora iz surdološke naučne oblasti o opravdanosti upotrebe ovog termina, koji je vjerovatno nastao kao prevod engleske riječi ''Sign language''.

22. Riječ ne pripada samo konkretnom predmetnom značenju, te da se izbor najbližeg značenja riječi određuje uz pomoć mnogih faktora, među kojima su kako jezični tako i psihološki konkretni kontekst riječi • Riječ također ima svojstvo da generalizuje stvari. Generalizacija stvari iskazanih jezikom gluhih još nije ispitana i rasvijetljena, kao npr. da li gluhi kao i čujući generaliziraju riječ sat kao stolni, ručni, džepni, srebreni, zlatni, veker itd ili sto kao pisaći, radni, za ručavanje, četvrtasti, okrugli itd. • Riječ je na osnovu svoje generatorske funkcije i apstrakcije ćelija mišljenja, jer su apstrakcija i generalizacija najznačajnije funkcije mišljenja, što čovjeku omogućavaju racionalizaciju

23. Riječi imaju i svoju leksičnu organiziranost, koju je potrebno zahvatiti pri jezičkoj edukaciji gluhih. Leksička organiziranost je bitna u rehabilitacijskom postupku, iz razloga što ona odražava asocijativnu vezu sa drugim riječima, a koja neminovno učestvuje u konstruktu rečenice. • Primjeri riječi koje daje Lurija (1997), jasno ukazuju na opravdanost ove tvrdnje. (Riječ ljekar asocijacijom izaziva drugu riječ - liječiti; metla-čistiti; sjekira-sjeći; igla-šiti itd). • Kada su u pitanju glagoli, osim onih ne prelaznih (spavati, gladovati itd.), također se leksična funkcija ogleda u primjerima: piti, dati, kupiti itd., koji uvijek asociraju i povezani su sa nečim. • Pridjevi također zahtijevaju gotovo uvijek dopunu kao npr. ''plava''- kosa, boja itd.; ''crvena''- jabuka; ''oštar''- nož.

24. Razvoj sintakse • Riječi se nižu i povezuju u jezične cjeline – rečenice, po strogo određenim pravilima. • Slaganje i uređivanje riječi u rečenici se naziva sintaksa. • Glavna sintaksična jedinica je rečenica, koja može biti jednostavna i složena. • Unutar rečenice, sintaksa istražuje odnos među jezičkim jedinicama i pravila njihovog udruživanja. • Sintaksične relacije su problem i za čujuću djecu, zbog čega u konstrukciji rehabilitacijskog programa za gluhu djecu, ne treba koristiti složene rečenice, već rečenice koje se sastoje od poznatih usvojenih pojmova i situacija poznatih djeci, kako bi djeca stavila u kauzalni odnos rječi koje se u rečenici nalaze. (Shvatanje ovih odnosa kod gluhe djece, ne može se ostvariti bez situacionih primjera i to u dinamičnom konstruktu)

25. U praksi, gluha djeca koja su savladala fonološko - morfološku strukturu jezika, mogu izgovoriti i ponoviti zadanu rečenicu, a da uopšte ne razumiju smisao rečenice i poruku koju ona nosi, također imaju teškoću i u pisanju te rečenice. • Treba izbjegavati sintakseme i sintagme, koje su složeniji oblici sintaksične odlike, a koji gluhoj djeci usporavaju jezični razvoj, ukoliko se takvi zadaci bez adekvatne pripreme nabacuju u program kao sirovi materijal.

26. Zbog toga bi u slaganju rečenica na osnovu poznatih pojmova, gluhoj djeci trebalo programirati proste dvočlane rečenice, u kojima se po pravilu nalazi jedan predikat, a ostalih članova u rečenici može biti više. Međutim, trebalo bi u programskim rješenjima konstruisati rečenice koje imaju samo jedan subjekat, sve dotle dok ne budu shvaćene kao sintaksične cjeline, a zatim uvježbavati sa više članova. • Treba izbjegavati programiranje jednočlanih rečenica u kojima ne možemo odrediti subjekat. One su za gluhu djecu preteške i demotivirajuće.