Socijalna percepcija

1. Socijalna percepcija Kako doživljavamo druge ljude

2. Socijalna percepcija • Socijalna percepcijaje disciplina koja proučavana koji način stvaramo dojmove i donosimo zaključke o drugim ljudima.

3. Područja socijalne percepcije • Neverbalno ponašanje • Stvaranje dojmova • Implicitne teorije ličnosti • Atribucije

4. Područja socijalne percepcije • Neverbalno ponašanje

5. Područja socijalne percepcije • Stvaranje dojmova o drugim ljudima

6. Stvaranje dojmova • Za stvaranje dojmova o drugim ljudima važan je redoslijed kojim smo dobili informacije o njima, što se najčešće očituje kroz efekt primarnosti (Asch, 1946) – pojavu da prve informacije više utječu na dojam koji stvorimo • hipoteza o asimilaciji – značenje svake nove informacije mijenja se pod utjecajem prethodnih informacija • Luchins (1957) – kada informacije prikazuju osobu u različitom svjetlu, prve informacije se tumače kao trajne osobine, a kasnije oprečne informacije kao odraz trenutnih stanja • Anderson – hipoteza o uprosječivanju: kasnije informacije jednostavno manje pridonose ukupnom prosjeku 1) na prve informacije obraća se više pažnje 2) kasnije informacije smatraju se manje važnima

7. Stvaranje dojmova • Efekt primarnosti gubi se pod određenim uvjetima: 1. kad opažače upozorimo da uzmu u obzir sve informacije (Anderson & Hubert, 1963) 2. kad se opažače uputi da formiraju novi dojam nakon svake nove informacije (Stewart, 1965) 3. s povećanjem vremenskog razmaka između davanja informacija i izražavanja dojma • u ovom posljednjem slučaju dolazi do efekta recentnosti, tj. zadnje informacije više utječu na dojam o osobi

8. Stvaranje dojmova • Kako nismo savršeni obrađivači informacija, prilikom stvaranja dojmova o drugim ljudima često činimo pogreške. Pogreška prvog dojma– sklonost da prosuđujemo ljude pod utjecajem dojma kojeg smo stvorili kad smo ih prvi put vidjeli Halo-efekt – općeniti povoljan ili nepovoljan dojam o pojedincu utječe na sve druge prosudbe o njemu

9. Stvaranje dojmova • Svaki čovjek ima svoj jedinstveni način doživljavanja drugih ljudi, svoje mjerilo ili osobnu jednadžbu. • Dojmovi jednog promatrača o različitim ljudima često su sličniji nego dojmovi različitih promatrača o istoj ciljnoj osobi.

10. Stvaranje dojmova • Postoje i privremene odrednice dojmova koje stvaramo, među kojima je vrlo važno naše raspoloženje u tom trenutku ili prethodna kognitivna udešenost.

11. Stvaranje dojmova • Ni sam sadržaj informacija nije jednako važan - neke informacije smatramo središnjima, a neke perifernima za stvaranje dojma o osobi. • topla osoba/ hladna osoba - Asch (1946); Kelley (1950) • Schneider (1978) – bilo koja crta ličnosti može biti centralna ako je ona asocijativno povezana s dimenzijom o kojoj se formira dojam

12. Stvaranje dojmova Kako se organiziraju asocijacije kad je u pitanju socijalna percepcija? • Rosenberg & Nelson (1968) • tražili od velikog broja sudionika da procijene niz različitih osoba koje poznaju • FA ukazala na dvije temeljne dimenzije: • socijalno +/- • intelektualno +/-

13. Područja socijalne percepcije • Implicitne teorije ličnosti: popunjavanje praznina

14. Implicitne teorije ličnosti • Implicitna teorija ličnosti je vrsta shemekoju ljudi koriste kako bi grupirali različite osobine ličnosti. • Svatko od nas ima svoje implicitne teorije ličnosti – uvjerenja o tome koje osobine su međusobno povezane, a koje nikako ne mogu biti prisutne kod iste osobe. • Korištenje ovih teorija pomaže nam da brzo stvorimo detaljne dojmove o drugim ljudima na osnovi samo nekoliko informacija koje imamo o njima – praznine popunimo osobinama koje smatramo da su povezane s ovima o kojima smo primili informaciju.

15. Implicitne teorije ličnosti • Uloga kulture u implicitnim teorijama ličnosti Hoffman i suradnici (1986) otkrili su da kulturalne implicitne teorije ličnostiutječu na to kakve dojmove ljudi stvaraju o drugima.

16. Implicitne teorije ličnosti

17. Samoispunjavajuće proročanstvo • Ljudi kao svakodnevni teoretičari: sheme i njihov utjecaj Samoispunjavajuće proročanstvo: slučaj kada ljudi (1) imaju očekivanje o tome kakva je druga osoba, što (2) utječe na njihovo ponašanje prema toj osobi, što (3) izaziva da se ta osoba ponaša u skladu s početnim očekivanjima, čineći tako da se ta očekivanja pokažu istinitima.

18. Samoispunjavajuće proročanstvo

19. Samoispunjavajuće proročanstvo Rosenthal & Jacobson (1968)

20. Područja socijalne percepcije • Atribuiranje uzroka: Odgovaranje na pitanja “Zašto?”

21. Atribucija uzroka • Atribucijski pristup proizlazi iz kognitivne socijalne psihologije, koja stavlja naglasak na kognitivne procese kao medijatore između situacije u kojoj se osoba nalazi i njegovog ponašanja i djelovanja. • Umjesto da pasivno promatraju što se oko njih događa, ljudi izvode značenja iz ponašanja, zaključuju o uzrocima i razlozima za opažene događaje, zaključuju o karakteristikama ljudi povezanih s tim događajima – konstruiraju svoj socijalni realitet.

22. Atribucija uzroka • Atribucijska teorijaopisuje kako ljudi objašnjavajuuzroke vlastitog ponašanja i ponašanja drugih ljudi. • Temeljna pretpostavka je da ljudi tragaju za konstantnostima u svojoj okolini, kako bi imali doživljaj kontrole i mogućnosti predviđanja događaja u budućnosti.

23. Atribucija uzroka • pod “atribucijskom teorijom” podrazumijeva se mnogo različitih teorija • osnovna ideja koja povezuje sve te teorije je da ljudi tumače događaje u terminima njihovih uzroka i da ta tumačenja imaju značajnu ulogu u determiniranju reakcija na te događaje

24. Atribucija uzroka U procesu atribuiranja moguće je razlikovati: ANTECEDENTI ATRIBUCIJEPOSLJEDICE Informacije Vjerovanja Motivacija Individualne razlike Očekivanja Emocije Ponašanje Percipirani uzrok SVEOBUHVATNI MODEL ATRIBUCIJSKOG PROCESA (Kelley i Michela, 1980)

25. Atribucija uzroka • Priroda atribucijskog procesa Ne obuhvaćaju sve teorije atribucija cijeli proces. Istraživači zainteresirani za kognitivne i motivacijske procese usmjerili su se prvenstveno na vezu između antecedenata i atribucija, a oni zainteresirani za dinamiku ponašanja na vezu između atribucija i posljedica. U oba slučaja, pretpostavlja se da kauzalne atribucije imaju centralnu ulogu u ljudskom ponašanju. Na njima se osniva čovjekovo razumijevanje uzročno-posljedične strukture svijeta i zbog toga su one važne determinante njegove interakcije s tim svijetom.

26. Atribucija uzroka • Priroda atribucijskog procesa Ocem atribucijske teorije smatra se Fritz Heider(1946/1958). On je vjerovao da se i obični ljudi ponašaju kao znanstvenici-amateri, koji pokušavaju razumjeti ponašanje drugih ljudipovezujući djeliće informacijadok ne dođu do razumnog objašnjenja.

27. Atribucija uzroka • Priroda atribucijskog procesa Predložio je jednostavnu podjelu objašnjenja koje ljudi daju na: unutarnje iliinternalneatribucije (stavovi, uvjerenja, osobine ličnosti i druge karakteristike osobe čije ponašanje objašnjavamo)ivanjske ilieksternalneatribucije (karakteristike situacije u kojoj je osoba, tj. podražaj koji je izazvao opaženo ponašanje).

28. Atribucija uzroka • Model kovarijacije (Kelley, 1967) jedan je od najprikladnijih modela za objašnjavanje općih pravila atribucije kauzalnosti. Kao odgovor na pitanje čemu će se najvjerojatnije atribuirati neki događaj, Kelley predlaže tzv. princip (načelo) kovarijacije: "Neki efekt atribuirat će se uzroku koji je prisutan kada i taj efekt, a odsutan kada i efekt izostane." Međutim, percepcija kovarijacije može biti pod velikim utjecajem promatračevih prekoncepcija o uzročno-posljedičnim odnosima, pa čak i potpuno pogrešna. Stoga princip kovariranja treba ograničiti na percipiranu kovarijaciju.

29. Atribucija uzroka • Model kovarijacije (Kelley, 1967) Model kovarijacijenavodi da, u pokušaju da formiramo atribucijuo uzrocima nečijeg ponašanja, sustavno uočavamo pravilnostiizmeđu prisutnosti (ili odsutnosti)mogućih uzroka tog ponašanjai usmjeravamo se nainformaciju o konsenzusu, distinktivnostiikonzistenciji,koju nalazimo u situaciji.

30. Atribucija uzroka • Model kovarijacije (Kelley, 1967) Premamodelu kovarijacije, informacija o konsenzusuje informacija o tome kako se drugi ljudi, osim izvođača, odnose prema objektu, informacija o distinktivnostije informacija o tome koliko se izvođačevo ponašanje razlikuje od situacije do situacije, a informacija o konzistentnostije informacija kako se izvođač odnosio prema objektutijekom vremena i u različitim situacijama.

31. Atribucija uzroka • Model kovarijacije (Kelley, 1967) Ljudi će najvjerojatnije formirati internalne atribucije (pripisati ponašanje osobinama izvođača) kada su konsenzus i distinktivnost niskia konzistencija visoka; dok će najvjerojatnije formirati eksternalne atribucije (pripisati ponašanje objektu i/ili situaciji) kada su i konsenzus i distinktivnost i konzistentnost visoki.

32. Atribucija uzroka • Model kovarijacije (Kelley, 1967) Implikacije Kelleyeva modela su da određene kombinacije informacija vode do određenih atribucija. McArthurova (1972) je eksperimentalno provjeravala Kelleyev model manipulirajući informacije koje je ispitanicima dala u obliku priče o fiktivnoj osobi. Na osnovi 8 mogućih kombinacija triju nezavisnih varijabli (niski/visoki konsenzus, niska/visoka konzistentnost i niska/visoka distinktivnost) ispitanici su trebali odrediti što je uzrok opisanom ponašanju.

33. Atribucija uzroka • McArthur (1972) - PRIMJER PODRAŽAJNOG MATERIJALA • PONAŠANJE: "Jim se smije komičaru." • KONSENZUS • visoki "Svi se smiju komičaru." • niski "Nitko drugi se ne smije komičaru." • KONZISTENTNOST • visoka "Jim se i prije uvijek smijao tom komičaru." • niska "Jim se nikada prije nije smijao tom komičaru." • DISTINKTIVNOST • visoka "Jim se ne smije ni jednom drugom komičaru." • niska "Jim se smije svim komičarima."

34. Atribucija uzroka Model kovarijacije pretpostavlja da ljudi uzročne atribucije stvaraju racionalno i logički. Iako je ovakva složena obrada informacija očito u našem interesu, zahtjevi koji se postavljaju pred nas su često preveliki, a naš kognitivni kapacitet je ograničen, tako da često naša percepcija nije u skladu s teorijom. S druge strane, postoje i motivirane ili egocentrične pristranosti u zaključivanju koje mogu interferirati s točnošću percepcije sebe i drugih.

35. Atribucijske pogreške • Osnovna atribucijska pogreška Osnovna atribucijska pogreškaje sklonost ljudi da precjenjuju stupanju kojem je nečije ponašanje određeno unutarnjim, dispozicijskim uzrocimai podcjenjuju ulogu situacijskih uzroka.

36. Atribucijske pogreške

37. Atribucijske pogreške • Osnovna atribucijska pogreška Jedan od razloga zbog kojeg se javlja osnovna atribucijska pogreška je tošto opažači usmjeravaju svoju pažnju na izvođače, dok su im situacijski uzroci izvođačevog ponašanja manje istaknuti ili čak nepoznati.

38. Atribucijske pogreške • Osnovna atribucijska pogreška Dakle, u objašnjavanju toliko česte pojave osnovne atribucijske pogreškepomaže namperceptivnaistaknutost, ili informacija na koju je usmjerena čovjekova pažnja.

39. Perceptivna istaknutost

40. Atribucijske pogreške

41. Atribucijske pogreške • Osnovna atribucijska pogreška Efekt reflektorajavlja se kada ljudi precjenjuju stupanju kojem drugi ljudi primjećuju njihovo ponašanje i izgled. Ovo pokazuje da su ljudi svjesni sklonosti drugih da počine osnovnu atribucijsku pogrešku.

42. Atribucijske pogreške • Razlika izvođač/promatrač Razlika izvođač/promatračje sklonost da ponašanje drugih ljudi vidimo kao odraz njihovih osobina, dok se prilikom objašnjavanja vlastitog ponašanja više oslanjamo na ulogu situacije.

43. Atribucijske pogreške • Razlika izvođač/promatrač Jedan razlog za razliku izvođač/promatrač je perceptivna istaknutost: izvođači uočavaju situaciju u kojoj se nalazei koja ih navodi na ponašanje, dok opažači uočavaju izvođače.

44. Razlika izvođač/promatrač

45. Razlika izvođač/promatrač

46. Atribucijske pogreške • Razlika izvođač/promatrač Razlika izvođač/promatrač se javljai stoga što izvođači imaju više informacija o sebi i svom ponašanju u različitim situacijama nego promatrači.

47. Razlika izvođač/promatrač

48. Atribucijske pogreške • Atribucije u vlastitu korist Atribucije u vlastitu koristnaglašavaju internalne, dispozicijske uzroke za objašnjavanje vlastitog uspjehai okrivljuju eksternalne, situacijske uzroke za neuspjeh.

49. Atribucijske pogreške • Atribucije u vlastitu korist Jedan razlog za atribuiranje u vlastitu korist je očuvanje samopoštovanja. Drugi razlog je samoprezentacijski, kako bismo sačuvali sliku koju drugi imaju o nama. Treći razlog je taj što ljudi posjeduju informacije o svom ponašanju u drugim situacijama, što ih može voditi do očekivanja pozitivnih ishoda, dok su negativni ishodi neočekivani.

50. Atribucijske pogreške • Atribucije u vlastitu korist Ovakvo pristrano atribuiranje je adaptivno i korisno za naše psihičko zdravlje. Sklonost obrnutom načinu atribuiranja - uspjeha situacijskim uzrocima, a neuspjeha vlastitim osobinama - može dovesti do naučene bespomoćnosti. Jedna od posljedica naučene bespomoćnosti je depresija.