2.72k likes | 3.41k Vues
Tržište poljoprivrednih proizvoda. Prof. dr.sc. Zdravko Tolušić. T R Ž I Š T E. U literaturi i praksi za disciplinu čiji je predmet proučavanje tržišta postoje različiti nazivi, npr. teorija tržišta, teorija tržišta i cijena, analiza tržišta i cijena, teorija cijena i teorija razmjene.
E N D
Tržište poljoprivrednih proizvoda Prof. dr.sc. Zdravko Tolušić
T R Ž I Š T E • U literaturi i praksi za disciplinu čiji je predmet proučavanje tržišta postoje različiti nazivi, npr. teorija tržišta, teorija tržišta i cijena, analiza tržišta i cijena, teorija cijena i teorija razmjene. • Navedeni različiti nazivi nisu sinonimi, iako u sebi sadrže riječ teorija. • Pod teorijom razumijevamo sistem znanja ili shvaćanja o nekoj pojavi ili skupini pojava zasnovan na uočavanju njihove bitne zakonomjernosti. • Teorija razmjene je širi pojam od teorije tržišta. Razmjena je društveni čin koji izražava razmjenjivanje dobara između ponuđača i potraživača, bez obzira na razlike u vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, stupanj društvene podjele rada i karakter viška rada. • Međutim, razmjena može biti naturalna i robno novčana. • Prema tome, mislimo kako je teorija tržišta najprihvatljiviji pojam jer izražava ukupnost znanja o tržištu.
Mjesto tržišta u sustavu znanosti • Postoji više definicija znanosti. Za potrebe ovoga izučavanja koristit ćemo se slijedećom definicijom: • "Znanost je sistematizirana i argumentirana suma znanja u određenom povijesnom razdoblju o objektivnoj stvarnosti do koje se došlo svjesnom primjenom određenih metoda istraživanja". • Koji su to elementi tržišta koje istražujemo? • Koja su to znanja o tržištu? Ne pretendirajući da na ovom mjestu damo cjelovit odgovor, ipak ćemo naglasiti da su to ova znanja: • što je tržište, • koji su uvjeti nastajanja tržišta, • koja je uloga tržišta, • kakvi tipovi tržišta postoje, • kakvi oblici tržišta postoje, • koji su bitni elementi tržišta, • koji su osnovni zakoni tržišta. Itd
Društvena reprodukcija Pojam društvene reprodukcije U ekonomskoj literaturi slobodnog, odnosno *mješovitogtržišnog gospodarstva ne upotrebljava se, u pravilu, pojam reprodukcije, nego samo produkcija, odnosno proizvodnja. Proizvodnjaoznačava svaki oblik procesa privređivanja. Reprodukcijaje, u etimološkom smislu riječi, složenica od lat. riječi "re" što znači ponovno, i "producesne" što znači proizvoditi. Dakle, reprodukcijajeproizvodnja koja se obnavlja. Društvena reprodukcija je trajna proizvodnja društva.
Razvoj proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, društvena podjela rada, višak proizvoda, privatno vlasništvo i tržni uvjeti doprinijeli su diobi jedinstvenog procesa proizvodnje (društvene reprodukcije) u četiri faze: proizvodnja, raspodjela, razmjena, potrošnja. Faze društvene reprodukcije
PROIZVODNJA Pojam proizvodnje • Proizvodnja je svrsishodna djelatnost ljudi koji pomoću sredstava za rad oblikuju predmete rada kako bi zadovoljili svoje potrebe. • Proizvodnja jest najvažnija faza društvene reprodukcije, ali nije svrsishodna ako je tržište ne prizna. • Tržišteje samo propusna moć one proizvodnje za koju potrošač svjesno troši svoje kupovne fondove.
FUNKCIONIRANJE PROIZVODNOG SUSTAVA • INPUTI • rad • sredstva za • proizvodnju • PROCES • PROIZVODNJE • promjena oblika • promjena vremena • i mjesta upotrebe • OUTPUT • proizvodi • usluge TROŠKOVI FINANCIJSKI REZULTAT PRIHOD
Osnovni uvjeti veličine proizvodnje • O čemu ovisi veličina proizvodnje? Mišljenja su o tome podijeljena. Osnovni uvjeti koji određuju veličinu proizvodnje, a time i gospodarski razvitak zemlje jesu: • društveno-ekonomsko uređenje • nivo materijalnog razvitka
Oblici proizvodnje • Kada proizvodnju ne promatramo s aspekta ulaganja inputa i njihova oplemenjivanja u outpute (tehničko-tehnološki aspekt), nego s aspekta namjene proizvodnje, njezina vremenskog trajanja, način povezivanja itd., onda govorimo o oblicima proizvodnje. • Postoje različiti kriteriji za klasifikaciju oblika proizvodnje.
s obzirom na način zadovoljavanja potreba: naturalna proizvodnja robna proizvodnja s obzirom na oblik dobara: proizvodnja materijalnih dobara proizvodnja usluga s obzirom na namjenu dobara: proizvodnja potrošnih dobara proizvodnja reprodukcijskih dobara s obzirom na kontinuiranost proizvodnje: kontinuirana proizvodnja diskontinuirana proizvodnja 5.s obzirom na intenzitet ulaganja faktora proizvodnje: ekstenzivna proizvodnja intenzivna proizvodnja 6. s obzirom na dominantnost faktora proizvodnje: radno intenzivna proizvodnja investicijsko intenzivna proizvodnja 7. s obzirom na način povezivanja proizvodnih jedinica: horizontalna proizvodnja vertikalna proizvodnja lateralna ili konglomeratska proizvodnja Najvažniji oblici proizvodnje su: 12
8.s obzirom na širinu asortimana: monoproduktivna proizvodnja multiproduktivna proizvodnja 9. s obzirom na brzinu mijenjanja proizvodnje: tradicionalna proizvodnja propulzivna proizvodnja 10. s obzirom na način organizacije procesa proizvodnje: pojedinačna proizvodnja serijska proizvodnja masovna proizvodnja 11.s obzirom na nivo proizvodnje prema prethodnom razdoblju: jednostavna proizvodnja proširena proizvodnja smanjena proizvodnja 12.s obzirom na broj sudionika u procesu proizvodnje: individualna proizvodnja društvena proizvodnja.
Oblici proizvedenih dobara Sva dobra koja služe ljudskoj upotrebi rezultat su prirode i svjesno organizirane proizvodnje. U izučavanju tržišta proučavaju se samo ona dobra koja su namjenjana razmjeni, odnosno tržištu. U osnovi se proizvodna dobra za zadovoljavanje potreba mogu klasificirati u dvije grupe: 1. materijalna dobra: • sirovine - primarne i sekundarne • poluproizvodi • finalni proizvodi 2. imaterijalna dobra (usluge): • proizvodne usluge • neproizvodne usluge.
Često se upotrebljava klasifikacija dobara s aspekta njihove namjene, i to: • potrošna dobra (proizvodi osobne potrošnje, proizvodi široke potrošnje), • proizvodna dobra (sredstva za proizvodnju). Potrošna dobra namijenjena su osobnoj potrošnji, a proizvodna dobra proizvodnoj potrošnji. S aspekta trajnosti upotrebe potrošna dobra dijelimo u netrajna potrošna dobra i trajna potrošna dobra. Sa stajališta tržišta, odnosno marketinga, korisna je klasifikacija dobara koju ćemo proučiti a to je: obična dobra: • prehrambena dobra, • impulsivna dobra, nepredviđena dobra: • trgovačka dobra (shoping goods) • specijalna dobra i • ne tražena roba.
“Obična dobra” su sva ona dobra za koje potrošač uloži minimum napora kada ih želi kupiti. Vidljivo je da ih se dijeli u tri grupe: • "Prehrambena" dobra su namijenjena prehrani. Dakle, pripadaju u osobnu potrošnju. • "Impulsivna" dobra su ona čija kupovina nije planirana, nego se kupuju ad hoc, na podražaj nekog osjetila ( vid, miris i slično). • "Nepredviđena" dobra su ona koja se kupuju samo kada su potrebe hitne.
“Trgovačka dobra”su takva dobra kod kojih potrošač prilikom njihove kupovine uspoređuje cijene , kvalitetu, marku i druge bitne performanse. “Specijalna dobra”su ona ona dobra prema kojima potrošač izražava želju za posebnim svojstvima. “Ne tražena dobra” su ona za kojima još ne postoji želja potencijalnog potrošača , ili ne zna gdje ih može kupiti, koristiti ili ih još nije vidio.
Kod potrošnih dobara elastičnost (stupanj promjenjivosti) ponude i potražnje u odnosu na promjenu cijena i dohotka je različita. S obzirom na stupanj elastičnosti potrošna dobra dijelimo na: elastična dobra neelastična dobra Elastična dobrasu ona dobra kod kojih se ponuda i potražnja mijenjaju ovisno o promjeni cijena, odnosno dohotka. Neelastična dobrasu ona dobra kod kojih se ponuda i potražnja ne mijenjaju, ili se vrlo malo mijenjaju kad se mijenjaju cijene, odnosno dohoci.
Proizvodna dobra, s aspekta namjene u procesu proizvodnje, dijelimo na: predmete rada i sredstva za rad. S obzirom na životni vijek proizvoda proizvode dijelimo na: stare proizvode usavršene proizvode nove proizvode (novi proizvodi za gospodarstvo tj. tržište). Kada se promatra interakcija između proizvoda, onda sve proizvode možemo podijeliti na: osnovne proizvode supstitubilne proizvode ili jednostavno rečeno supstitute, komplementarne proizvode. "Osnovni proizvodi" kako im i samo ime kaže, jesu oni proizvodi koji služe za zadovoljenje osnovnih potreba. "Supstituti" su konkurentni proizvodi u odnosu na osnovne proizvode. "Komplementarni proizvodi" su međuovisni proizvodi, koji u procesu potrošnje zadovoljavaju jednu potrebu u cijelosti.
Svaka roba, s aspekta vrijednosti, predstavlja se u dvostrukom obliku: • upotrebne vrijednosti i • prometne vrijednosti. Korisnost neke stvari čini tu stvar upotrebnom vrijednošću… Prometna vrijednost se iskazuje prije svega kao kvantitativni odnos, kao razmjer u kojem se upotrebne vrijednosti jedne vrste razmjenjuju za upotrebnu vrijednost druge vrste, odnos koji se postojano mijenja s vremenom i mjestom".
PROIZVODNA FUNKCIJA • Proizvodni proces obuhvaća različite vrste aktivnosti kojima se mijenja fizički oblik dobara (prerada), mjesto korištenja dobara (prijevoz) ili vrijeme korištenja dobara (skladištenje). • Svaka od tih promjena temelji se na korištenju inputa za proizvodnju željenih outputa. Promjene na proizvodu, kako njegova oblika, tako i mjesta i vremena uporabe, često se smatraju dijelom ukupnog procesa proizvodnje, to jest ukupnog procesa stvaranja ili dodavanja nove vrijednosti. Naime, korištenje usluga kojima s povećava vrijednost proizvoda (npr. prijevoz grožđa do tržnice, čuvanje sezonskog voća u hrladnjačama….. • Količina proizvoda i usluga (outputa) poduzeća ovisi o količini inputa upotrebljenih u proizvodnji. Taj fizički odnos između inputa i outputa može se prikazati u obliku proizvodne funkcije.
Riječ funkcija ima više značenja. Ovdje će ona predstavljati međuovisnost između zavisne i nezavisnih varijabli. • Matematički izraz za funkciju s više nezavisnih varijabli možemo prikazati ovako: Y = f(X1,X2,Xn….) • gdje je Y = zavisna varijabla, X1, X2, Xn = nezavisne varijable, a f = funkcija, zavisnost.
Proizvodna funkcija izražava međuovisnost između proizvoda (količine, vrijednosti) i korištenih faktora proizvodnje (količine, vrijednosti). To znači da se proizvodna funkcija može izraziti naturalno i vrijednosno. Ako pretpostavimo da je proizvodnja ovisna o radu, zemljištu i kapitalu, onda bi proizvodna funkcija izgledala ovako: P = f (R,Z,K), gdje je P = proizvod, R= rad, Z = zemlja, K = kapital.
Međutim, u procesu proizvodnje primjenjuju se različite kombinacije čimbenika proizvodnje (jedan proizvod može se proizvesti s više rada, a manje kapitala, ili s više zemlje, a manje rada itd.) U tom slučaju funkcija proizvodnje s više faktora proizvodnje izražava se ovako: P = f (F1, F2,….Fn/Bo, B1,….Bk), gdje je P = proizvod, F1, F2, …Fn = faktori proizvodnje, Bo, B1, …. Bk = parametri faktora proizvodnje.
Proizvodna funkcija odražava postojeća tehnološka ograničenja s kojima svaki proizvođač mora računati . Izražava tehničke mogućnosti određene proizvodnje. Svako poboljšanje tehnologije povećava veličinu prinosa koja se može dobiti iz svake kombinacije inputa i stoga mijenja proizvodnu funkciju. • Svrha je proizvodne funkcije pokazati koliku količinu outputa možemo proizvesti mijenjanjem količine inputa proizvodnih resursa. • Odnos između količine prinosa (outputa) i količine jednog promjenljivog proizvodnog resursa (inputa), pod uvjetom da su svi ostali resursi nepromjenljivi, može imati tri oblika: • konstantni odnos (linearna proizvodna funkcija), • opadajući odnos (degresivna proizvodna funkcija), • rastući odnos (progresivna proizvodna funkcija).
Konstantni odnosizmeđu količine prinosa (outputa) i količine jednog promjenljivog inputa daje linearnu proizvodnu funkciju . U tom slučaju količina proizvoda (prinosa) raste za isti iznos za svaku dodatnu jedinicu inputa. Povrati od inputa pri njegovu variranju u proizvodnji određenog proizvoda su konstntni. Proizvodna funkcija prikazana u slijedećem grafikonu je linearna, to jest ima isti nagib u cijelom rasponu ulaganja promjenjivog inputa. Na slicisvaka dodatna jedinica količine inputa donosi jednaku količinu prinosa (outputa). Dy1/Dx1=1.000/20 = 50 jedinica y1 Količina prinosa (outputa) y1 C 3.000 1.000 B 2.000 1.000 A 1.000 20 20 0 10 20 30 50 60 40 Količina proizvodnog resursa ( inputa) x1
Opadajući odnos količine prinosa i količine jednog promjenljivog inputa daje degresivnu proizvodnu funkciju. Takav oblik odnosa postoji kada dodatna jedinica inputa rezultira sve manjim rastom prinosa (proizvoda) u odnosu na predhodnu jedinicu. Grafički prikaz proizvodne funkcije s opadajućim prinosom ima oblik krivulje s konkavnom zakrivljenošću u odnosu na vodoravnu os (apscisu). Kako se inputi dodaju *y1 se smanjuje za svaki dani x1. prema tome nagib krivulje postaje sve manji kako se inputi dodaju. To se najčešće javlja u proizvodnji polj. Proizvoda. Količina prinosa (y1) 5.000 4.400 400 4.000 1.000 20 3.000 2.000 1.000 3.000 0 30 40 50 70 10 20 60 Količina inputa (x1)
Rastući odnos količine prinosa i količine jednog promjenljivog inputa daje progresivnu proizvodnu funkciju. U takvom obliku odnosa, koji se može primijeniti u poljoprivrednoj proizvodnji, svaka dodatna jedinica inputa rezultira većim porastom prinosa (proizvoda) u odnosu na predhodnu jedinicu. Ukupni se prinos povećava po rastućoj stopi tako da granični prinos raste. Grafički prikaz proizvodne funkcije s rastućim prinosima ima oblik krivulje s konveksnom zakrivljenošću u odnosu na vodoravnu os (apscisu). Količina prinosa (y1) 5.000 4.400 4.000 3.000 3.000 2.000 1.400 1.000 400 1.000 400 0 10 20 30 40 50 60 70 Količina inputa (x1)
TROŠKOVI PROIZVODNJE Troškovi proizvodnje predstavljaju novčani izraz vrijednosti utrošenih elemenata proizvodnje u proizvodnji proizvoda i usluga ( roba). Ukupne troškove možemo klasificirati u nekoliko grupa i to: 1. troškovi prema nazivima utrošenih činitelja proizvodnje ( prirodni troškovi ): • troškovi rada, • troškovi predmeta rada, • troškovi osnovnih sredstava; 2. troškovi prema načinu raspoređivanja na nositelje troškova; • neposredni, direktni, odnosno pojedinačni troškovi. • opći, režijski, posredni, odnosno indirektni troškovi;
3A.. Troškovi prema stupnju korištenjena kapaciteta: • stalni (fiksni) troškovi, (vremenski troškovi), Iznos stalnih troškova po jedinici 21 18 15 12 9 6 Prosječni stalni trošak 3 0 20 30 40 60 10 50 Količina outputa
3B.Troškovi prema stupnju korištenja kapaciteta: • promjenjivi (varijabilni) troškovi: • proporcionalni troškovi(ovise o kretanju opsega proizvodnje), • degresivni troškovi(se povećavaju ako se povećava opseg proizvodnje, ali je njihov rast sporiji od povećanja opsega proizvodnje), • progresivni troškovi(u ukupnom se iznosu povećava brže nego što raste opseg proizvodnje). Iznos u kn Ukupni proporcionalni troškovi 1.400 Ukupni degresivni troškovi 1.200 800 400 Ukupni progresivni troškovi 0 100 300 400 500 200 Količina učinka
4.troškovi prema njihovoj strukturi: • jednostavni (originalni) troškovi, sastoje se samo od jedne prirodne vrste troškova (npr. troškovi materijala, energije, maziva, amortizacije, troškova rada…). • složeni (kompleksni) troškovi; troškovi se sastoje od dva ili više elementarnih troškova npr. (troškovi održavanja vozila a tu je ukupno gorivo, mazivo, rezervni dijelovi, ….). 5. troškovi prema stupnju objektivnosti: • stvarni troškovi, poznati su na kraju ciklusa proizvodnje, • planski troškovi, planiraju se i poznati su prije početka proizvodnje, • standardni troškovi; oni troškovi koji su poznati iz sličnog oblika proizvodnje.
Iznos u kunama 6. Troškovi prema obuhvatnosti proizvodnje: • troškovi po jedinici proizvoda, (dobijemo tako da ukupne troškove podijelimo brojem jedinica proizvoda) UT TJP= ------------ JP • ukupni troškovi; (ukupni trošak raste kako raste količina proizvoda). . 20 Ukupni trošak 15 Fiksni trošak 10 5 0 2 3 4 5 1 Količina učinka
7. granični troškovise definiraju kao porast ukupnih troškova uvjetovanih povećanjem proizvodnje. povećanje ukupnih troškova Granični trošak = ----------------------- povećanje proizvodnje Granični su troškovi opadajuća funkcija granićne produktivnosti rada. Izgled graničnog troška (GT) na grafikonu u odnosu na ukupni trošak (UT), fiksni trošak (FT), varijabilni trošak (VT). Troškovi GT UT VT FT 0 Količina proizvodnje
VRIJEDNOST PROIZVODNJE • Proizvodnja se izražava naturalno ( u fizičkim jedinicama) i vrijednosno ( pomoću cijena ). • Vrijednost ovisi o metodi obračuna proizvodnje. Dosad su se izdiferencirale tri metode obračuna proizvodnje:
1.Proizvodna ili realna metoda, koja se sastoji u tome da se sumira vrijednost (količina x cijena) svih proizvedenih proizvoda. 2. Prihodna ili osobna metoda temelji se na zbrajanju prihoda pojedinih sudionika u primarnoj raspodjeli. 3. Rashodna metoda sastoji se u zbrajanju rashoda koji su učinjeni za sve oblike potrošnje: osobna potrošnja, investicijska potrošnja, zajednička i opća potrošnja.
Proizvodnju, izraženu naturalno ili vrijednosno, treba analizirati i sa stajališta njezine strukture. Prije definiranja vrijednosne strukture proizvodnje, govoriti ćemo o agregatima proizvodnje. Pod agregatima proizvodnje razumijevamo oblike zbrojnih izraza vrijednosti proizvodnje, ostvarene u jednom vremenskom razdoblju (najčešće godinu dana) na teritoriju jedne zemlje. U agregate proizvodnje ubrajamo društveni bruto-proizvod, društveni proizvod i narodni dohodak. Vrijednost proizvodnje, odnosno rezultata proizvodnje (roba), određuje apstraktni ljudski rad. Teoriju vrijednosti izražavamo pomoću slijedeće formule: W = C + V + M gdje je W = vrijednost robe, C = utrošeni konstantni kapital (utrošene vrijednosti predmeta rada i utrošena vrijednost angažiranih osnovnih sredstava - amortizacija), V = utrošeni varijabilni kapital (vrijednost radne snage), M = višak vrijednosti.
EKONOMSKE ZAKONITOSTI U PROIZVODNJI Djelovanje ekonomskih zakonitosti možemo promatrati kroz slijedeće zakonitosti: • zakon o neproporcionalnosti prinosa u odnosu prema ulaganjima u proizvodnju, • zakon o proizvodnji u masi, • zakon zbog ekonomsko-tehničke razvojne granice, • zakon zbog ekonomske i tehničke ograničenosti područja, • zakon koncentracije i dekoncentracije. • Budući da se zakonitosti odražavaju na ponudu, odnosno na tržišne odnose, treba spoznati njihovo djelovanje na količinu ponude, troškove i cijene, koncentraciju ponude, lokaciju proizvodnje itd. • Spoznavanje zakonitosti u proizvodnji uvjet je spoznaje zakonitosti na tržištu.
RASPODJELA Pojam i oblici raspodjele Raspodjela se može promatrati s dva aspekta: • šireg aspekta raspodjele, • užeg aspekta raspodjele. • "Širi aspekt" raspodjele u nerobnom gospodarstvu obuhvaća raspodjelu sredstava za proizvodnju, raspodjelu rada i raspodjelu sredstava za život. U robnom gospodarstvu, osim proizvodnje i potrošnje, raspodjela obuhvaća i razmjenu. • "Uži aspekt" raspodjele obuhvaća: • raspodjelu državne proizvodnje za različite namjene • raspodjelu između različitih državnih grupa i pojedinaca.
S obzira na činitelje raspodjele i redoslijed raspodjeljivanja proizvoda, odnosno dohotka i dobiti postoje: • primarna raspodjela, • sekundarna raspodjela, • tercijarna raspodjela, • kvartalna raspodjela. Oblici raspodjele posljedica su odnos u proizvodnji. Međutim, u tržišnom smislu riječi oni određuju i način proizvodnje.
Pod primarnom raspodjelom razumijevamo raspodjelu proizvoda izraženih u novcu, između subjekata u procesu proizvodnje, bez posredovanja tržišta (u naturalnom gospodarstvu) ili posredstvom tržišta i (ili) mjera ekonomske politike (u robnom gospodarstvu). Iz navedene definicije moguće je uočiti ove konstatacije: 1. raspodjela proizvoda obuhvaća raspodjelu proizvoda na sredstva za proizvodnju i sredstva za potrošnju; 2. raspodjela se može izvršiti u proizvodima (naturalno gospodarstvo) i u novcu (robno gospodarstvo); 3. u raspodjeli sudjeluju subjekti procesa proizvodnje; način proizvodnje određuje subjekte procesa proizvodnje; 4. raspodjela se odvija bez posredovanja tržišta (naturalno gospodarstvo) ili uz posredovanja tržišta (robno gospodarstvo); 5. raspodjela nije samo rezultat odnosa na tržištu nego i mjera koje donosi država. Primarna raspodjela
Kriteriji raspodjele u svim društveno-ekonomskim formacijama nisu isti. Oni ovise o mnogobrojnim činiteljima. • U robnom gospodarstvu robe se ne razmjenjuju prema svojoj vrijednosti, nego po tržnim cijenama ili cijenama koje je odredila država. To znači da se udio pojedinog proizvođača u primarnoj raspodjeli određuje pomoću tržišne cijene ili administrativne cijene. • U primarnoj raspodjeli mogu nastati tri slučaja: • vrijednost robe jednaka je cijeni robe, • vrijednost robe manja je od cijene robe, • vrijednost robe veća je od cijene robe.
Prvi primjer označava ekvivalentnu razmjenu, a druga dva primjera ne ekvivalentnu razmjenu. • U prvom proizvođač je ostvario normalan višak vrijednosti, u drugom višak iznad normalnoga, a u trećem manjak viška vrijednosti ili čak gubitak. • Ako proizvođač u razmjeni roba ostvaruje višak, odnosno manjak s obzirom na normalan višak vrijednosti, govorimo o preraspodjeli društvenih proizvoda. Drugi slučaj razmjene išao je u korist proizvođača, a u treći na teret proizvođača.
Sekundarna raspodjela nacionalnog dohotka (preraspodjela, namjenska raspodjela, druga po redu raspodjela) predstavlja raspodjelu nacionalnog dohotka između proizvođača koji su ga ostvarili primarnom raspodjelom, i drugih subjekata u društvu koji su svojim radom utjecali na ostvarivanje nacionalnog dohotka. Sekundarna raspodjela naziva se i namjenska raspodjela jer se nacionalni dohodak raspodjeljuje namjenski. Mehanizme sekundarne raspodjele možemo svrstati u dvije grupe: mehanizmi raspodjele u kojima nema funkcionalne veze između davanja doprinosa i koristi usluga, mehanizmi raspodjele u kojima postoji funkcionalna veza između davanja dohotka i koristi usluga. Sekundarna raspodjela
Gledajući povijesno razvilo se nekoliko mehanizama sekundarne raspodjele: porezni sustav nekad u naturi, danas u novcu, carinski sustav, kreditni sustav, sistem doprinosa, sistem kotizacije itd. S obzirom na oblik mehanizma raspodjele, postoji i oblik naknade "potrošačkim" jedinicama: porez, carina, kamata, doprinos, udio u dohotku itd. Tercijarna raspodjela je raspodjela dohotka koja predstavlja raspodjelu, odnosno raspoređivanje dohotka za osobnu potrošnju i akumulaciju. Kvartalna raspodjela - je raspodjela koja predstavlja raspodjelu dijela dohotka namijenjenog osobnoj i zajedničkoj potrošnji.
RAZMJENA Pojam razmjene Razmjena je proces razmjenjivanja proizvoda, odnosno roba između subjekata u proizvodnji i subjekata u potrošnji radi zadovoljavanja potreba. • U navedenoj definiciji upotrijebljen je izraz proizvoda i roba. Najčešće pod proizvodom razumijevamo rezultat ljudskog rada koji nije namijenjen tržištu, nego neposrednoj potrošnji. Roba označava proizvod ljudskog rada koji je namijenjen razmjeni, odnosno tržištu. • Ovisno o tome da li se razmjena obavlja bez posretstva novca ili uz njegovo posretstvo, razlikuje se robna i robno-novčana razmjena. • Iz navedenog slijedi da razmjena nije jednoznačan pojam. • Razmjena je posljedica raspodjele. Kao faza društvene reprodukcije, razmjena je interpolirana između raspodjele i potrošnje. Ona povezuje raspodjelu i potrošnju. Međutim, povezujući raspodjelu i potrošnju, razmjena povezuje i proizvodnju s potrošnjom i potrošnju s proizvodnjom.
Uvjeti nastanka razmjene Za pojavu razmjene postojala su tri uvjeta: društvena podjela rada, privatna svojina, višak proizvoda. Društvenom podjelom rada nastajala je diferencijacija gospodarskih i negospodarskih djelatnosti. Stvarale su se oblasti, grane i grupacije. Pojedinačna oblast, grana ili grupacija nije bila sama sebi dovoljna. Vlasništvo na sredstvima za proizvodnju ima posljedicu i prisvajanje proizvoda po osnovi vlasništva. Višak proizvoda stvarao je i stvara pretpostavke za napuštanje naturalnog načina privređivanja i njihove zamjene s tržišnim načinom privređivanja.
Ovdje nas zanima samo robno novčana razmjena. Robno-novčana razmjena, kako joj i samo ime kaže, jest razmjena roba pomoću novca. Matematički izraz je robno-novčane razmjene: R1 - N - R2 gdje je R1 = roba, N = novac, R2 = roba. U tom obliku razmjene novac obavlja funkciju prometnog sredstva. Naime, pomoću njega dvije robe (R1 i R2) se promeću,razmjenjuju. Faze razmjene
Robno novčana razmjena se sastoji od dvije faze: faza prodaje: R1-N ili prva metamorfoza robe. faza kupovine: N-R2ili druga (završna) metamorfoza robe Vrijednost roba se stvara u procesu proizvodnje, a valorizira u procesu razmjene. Proces razmjene ne daje vrijednost robi koju pretvara u novac, već joj daje poseban oblik vrijednosti. Taj poseban oblik vrijednosti roba naziva se prometna vrijednost. "Prometna vrijednost iskazuje se prije svega kao kvantitativni odnos, kao razmjer u kojem se upotrebne vrijednosti jedne vrste razmjenjuju za upotrebne vrijednosti druge vrste, odnos koji se postojano mijenja s vremenom i mjestom".
U neposrednoj razmjeni taj kvantitativni odnos izražava se ovako: • x robe A = y robe B • Međutim, u robno-novčanoj razmjeni, kako smo već istakli, kvantitativni odnos izražava se na ovaj način: • R1 - N - R2 • U tom obliku razmjene sve druge vrste robe samo su posebni ekvivalenti novca, a novac je njihov opći ekvivalent, odnosno sve druge vrste robe su posebna roba prema novcu kao općoj robi.
Sredstva razmjene mogu se pojaviti u dva oblika: sredstva plaćanja, naturalna sredstva. Sredstva plaćanja su novac (valuta), devize, čekovi, mjenice i dr. Naturalna sredstva (u uvjetima neposredne razmjene obavljaju i funkcioniraju plaćanja) međusobno se razlikuju: tehnički: po naturalnom dobru koje ih predstavlja (naročito nakit, odijelo itd), ekonomski: po tome da li se upotrebljavaju primarno za ciljeve razmjene ili za staleške ciljeve (prestiž u posjedovanju), ili kao unutarnja ili kao vanjska sredstva razmjene, odnosno sredstva plaćanja. Sredstva razmjene
Oblici razmjene Postoji više oblika razmjene. Mi ćemo navesti najvažnije: 1. s obzirom na odsutnost, odnosno prisutnost novca u razmjeni: • robna razmjena ili trampa, • robno-novčana razmjena; 2. s obzirom na odsutnost, odnosno prisutnost posrednika u razmjeni: • neposredna razmjena, • posredna razmjena. 3. s obzirom na cilj razmjenjivanja: • razmjena radi stjecanja dobiti, • razmjena radi podmirivanja potreba. 4. s obzirom na autonomnost razmjene: • slobodna razmjena, • ograničena razmjena. 9